Neke misli, onako, u prolazu

Iščitavala sam nešto ove moje tekstove, pa vidim da je naslov bloga zaista odgovarajući - stalno se klackam između života (čitaj životarenja) i totalnog potonuća, i malo, malo, pa o tome nešto pišem.

Nikako da se odlepim od vlastitog pupka. Znam, reći ćeš, nisam jedina, mnogi tako čine, a podozrevam, mada nisam sigurna, da oni koji pišu o nekim temama od opšteg interesa ne čine to uvek iz nekog ubeđenja ili iz želje da o tim temama raspravljaju, već iz želje da im blogovi budu posećeni.

Ja sam odavno digla ruke od težnje da mi blog bude posećen, a pitanje je da li sam ikada to i želela. Neka me i pet ljudi čita, i neka je tim ljudima zanimljivo to što pišem (a ne može svaki put da im bude zanimljivo), pa je opet dobro.

Neki meni naklonjeni ljudi kažu da pišem iz srca, iz želuca, i to jeste istina, drugačije ne umem. Zato često ćutim, jer ima stvari o kojima ne želim da pišem, a opet, imam potrebu da NEŠTO pišem, i zato što volim, a i istina je da pisanje ima neko terapeutsko dejstvo.

U svom pisanju ne želim da budem sama u smislu da bih volela da to što pišem nešto nekome govori, da neko u mom pisanju nađe neke odgovore, da se ljudi u nečemu pronađu, ili pak povremeno saznaju nešto što nisu znali (kao, na primer, kad pišem o jeziku i rečima). I razume se da mi znači odziv, to jest komentari, mada sam i od te boljke prestala da patim odavno, iz prostog razloga što i sama čitam tuđe blogove, a ne komentarišem sistematski, ponekad ni uopšte, nikada (mada je to retko). A čim čitam, znači da me nešto tamo zanima, ili me "hrani", ili uživam u čitanju. Ima toliko blogera koji sjajno pišu, o čemu god da pišu. A nisam uvek raspoložena da komentarišem, ili sam sama sebi konfuzna, pa neću da lupetam...

Kad se osvrnem iza sebe, shvatim da sam imala prilično zanimljiv život do pre desetak godina (u mom okruženju znaju da gde god živim ili odem na put, desi se nešto spektakularno - prevrat u Indoneziji, državni udar u Poljskoj, rušenje bliznakinja - ne, nisam bila tamo, već sam posle dužeg vremena putovala, i to onako, iz svog ćeifa, u Pariz, upravog tog famoznog 11.09.2001. godine, a za celu priču sam saznala tek predveče iz razgovora sa bratom, koji me je već video blokiranu na nekom aerodromu na nišanu nekih specijalaca, haha!). Tako da nije čudno što je rekao, kad sam pre osam, uh, već skoro pre devet godina krenula da radim u Francusku: "Nemoj, bre, da ideš, opet će biti nekog sranja!" Nije bilo ništa posebno, osim što su tokom ta tri meseca mog boravka tamo ovaj svet napustili Karol Vojtila, poznatiji kao Jovan Pavle II, i princ Renije od Monaka, a na svet je došla, što je meni i nekim meni bliskim ljudima mnogo bitnije, jedna Lena, kojoj smo nas dve prijateljice posle popijene flaše vina (da, da, u Francuskoj, na obali Mediterana, sam čak i vino pila) smišljale ime i predloge slale srećnoj mami SMS-om. Jedan od predloga jeste bio Lena, ali je devojčica tada već bila dobila ime.

Tako da... Imala bih ja o čemu da pišem. Već ponešto i jesam u nekom od svojih brojnih blogova, uglavnom netragom nestalih ili zagubljenih negde po mreži (a i veći deo je pisan na francuskom).

Ali to je sve bilo i prošlo. Ne živi se od uspomena na prošlost. (Ili ću onda da sednem pa da pišem memoare...) Živi se danas. Po mogućnosti kvalitetno.

A koliko kvalitetno živimo, znaš i sam(a).

Ja pogotovo, sa svojim klackanjem i "zonom udobnosti".

I eto, od ovog nizanja mojih misli na kraju ispade neki tekst.

Dokon pop... Dalje znaš... :o)








Коментари

Negoslava каже…
Tebi stvarno nije (bilo) dosadno. Imam i ja slična iskustva sa putešestvija, časna reč, ali ne znam zašto mi nije palo na pamet da nekada i o tome pišem.
Želim ti srećnu Novu, praćenu ovakvim dogodovštinama , naravno, samo po mogućnosti lepšim.
Nada Đurović каже…
Hvala, a ja tebi, pored uobičajenih želja za zdravlje i sreću, želim da pišeš što više, sebi i nama na radost i uživanje.
OljaKa каже…
Meni je važno da ti pišeš, nek je i bilo šta jer volim tvoj stil pisanja, počev od onog prvog tvog teksta, koji sam ja pročitala :Jesmo li ljudi ili govna"?- posle kojeg sam ti i zatražila da mi budeš frend na FB, a dotle, verovala ili ne, nisam nikog ja pitala, a i kasnije retko, ne znam zašto, nije što sam uobražena, već strah, da će da me odbiju i eto.. Volim kad napišeš koji god red, jer se vrlo često pronađem u njima, tj. pronađem svoje misli u tvojim i tako... Izlupetah se ja, al šta ću, tako osečam, a život jeste kratak da bih sad, pod stare dane, zatomljivala ono što osećam, iz srca, pa, tako.. samo piš. Ima nas koji to uredno čitamo i kojima se to dopada ;)
Nada Đurović каже…
Olja, uopšte se nisi izlupetala. Što se tiče straha od odbijanja... eh... Daću ti jedan primer. Ja sam jako davno uputila zahtev za prijateljstvo jednom svom poznaniku, i dugo nije bilo odziva, a ja ni u jednom trenutku nisam posmislila da je to nešto protiv mene. Kasnije sam ponovo pokušala jednom, ali nije moglo, jer on moj zahtev nije bio ni prihvatio, ni odbio. Ne sećam se kako s to desilo, tek, u nekom trenutku je on taj moj zahtev prihvatio. To nije uticalo ni na šta, i dalje nemamo nikakvog kontakta, ali to nije zato što on ima nešto protiv mene, jednostavno valjda nemamo više dodirnih tačaka. A nije da sam ja nametljiva, prosto sam znala da on nije ignorisao moj zahtev iz netrpeljivosti prema meni, nego, eto tako...