Kompjuter, Internet i tako to…

Dugo godina sam pisala dnevnik na papiru. Onda je nastao kompjuter, pa sam počela da pišem isti taj dnevnik na kompjuteru. Naravno, desilo se da su neki delovi nestali zauvek jer nisu sačuvani kako treba...

Onda sam otkrila Internet i fenomen blogova ili ličnih online dnevnika. Pošto se sam sticajem okolnosti muvala po francuskim sajtovima, moji prvi blogovi bili su na francuskom. Jedan postoji još uvek, u kome pišem sve manje. Jedan je takođe nestao, nesrećnim sticajem okolnosti kod provajdera.

Onda sam, opet sticajem okolnosti, počela malo više da se družim sa lokalnim življem. I upoznala sjajne ljude, emotivce, pesnike, seksualno opterećene, pametne, sujetne, prijatne, neprijatne, dobre, simpatične, nezrele, mudre, obične i neobične, i shvatila koliko ih ima mnogo i koliko nam je svima lakše, makar to bilo i strašno nezdravo, da se zalepimo za ekran i za stolicu pod različitim izgovorima (moj izgovor je posao za kompjuterom). Mnogima Internet dođe kao zamena za nešto, ma šta to bilo. Neki su na Netu hrabriji da ispucavaju svoje frustracije, strahove i bolove, neki kopaju rukama i nogama da postanu neka "virtuelna vlast", kakvo li je to zadovoljstvo moći šutnuti nekog sa nekog irc kanala, to je kao kad nekog izbaciš iz kuće, ali džabe, ljudi to vole, imati status je fora, neki se na Netu prave lepši i bolji nego što jesu u životu, neki sumahnuto jure prilike za sajber seks jer je tako lakše, neke usamljene žene traže onog princa što ga nisu našle u stvarnom životu, ili im onaj koga su našle nije dobar (slično je i sa nekim usamljenim muškarcima), dečaci igraju online igrice, jednom rečju, ima nas puno u ovom sajber prostoru koji je sasvim sigurno mač sa dve oštrice, ili je možda bolje reći medalja koja uvek ima dve strane, a i te strane opet imaju neke svoje strane, ali hajde sada da ne komplikujem.

Bila sam tako srećna tri meseca prošle godine kada mi Internet nije bio stalno dostupan, a to mi nije predstavljalo nikakav problem. Nisam totalni zavisnik, ponosno sam govorila sebi i drugima. A onda sam se vratila pred ekran i ponovo se zalepila za stolicu. To nimalo ne prija ni mom telu, ni mom duhu. Nedavno sam uhvatila sebe kako bežim od ove kutije kad god mogu.

A onda sam se prosto odjednom navukla na čet. Ima tu mnogo simpatičnih ljudi, idem na kanal gde nije velika "gužva", gde mnogo nas ima mame, tate, ujke, decu, sestriće, valjda će neko nekom postati i kum ili možda pobratim, sve u svemu, onako na površini, big happy family, simpatično, nema šta. Svi ti ljudi budu simpatični i u nekom privatnijem kontaktu (na takozvanom privu), ali tu onda nastaju komplikacije raznih vrsta. Malo foliranja ipak, često, prividno odobravanje radi ostavljanja utiska, očekivanja koja nije uvek lako ili moguće ispuniti, izneverena nadanja (ili, naprotiv, neki "bonusi" koje uopšte ne očekuješ), emocije lepe i manje lepe, ćutanje kada bi ti da čuješ priču, ili pak priča do koje ti nije, i tako, malo po malo, kad ono ti primetiš da je prošao dan, i dobar deo noći.

I da te bole leđa, i da ti se vrti u glavi, i da ti treperi pred očima.

Ti si jedan ili jedna od onih 25% ljudi u Srbiji koji koriste Internet (nekako sam uzdahnula sa olakšanjem kad sam čula da nas ima samo toliko), ili si negde u belom svetu gde je taj procenat mnogo veći. Ako si pritom još i zavisnik/ca od Interneta, desiće ti se da propustiš mnogo lepog - šetnju kraj reke, ćaskanje s prijateljima u kafiću ili restoranu, neku dobru pozorišnu predstavu, ili jednostavno nećeš čuti šuštanje vetra u granju, cvrkut ptica u zoru dok se ti spremaš da napokon odeš na spavanje, zaboravićeš da kupiš hleb ili kafu, neko suđe će ostati neoprano, neki papiri nesređeni. Mrzeće te čak da praviš bekap fajlova koje treba neizostavno sačuvati, za slučaj da hard disk rikne onako iz čista mira. "Čučaćeš" na četu, gvireći svakih pet minuta, da slučajno ne propustiš neku duhovitu opasku, komentar, ili pitanje. Usput ćeš ili nešto piskarati (pokušavajući da radiš, na primer), krstariti po elektronskoj pučini ili skidati klipove/igrice/filove/muziku/korisne programe (nepotrebno precrtati).

A onda će ti u kuću doći neka ekipa upoznata preko Neta i neko će se napiti i napraviti ti haos u kupatilu, na primer. Naravno, tog nekog si mogao ili mogla da upoznaš i negde drugde, ili bi haos u kupatilu mogao da ti napravi i neko koga znaš odavno, dok Internet još nije ni postojao. Ili možda ipak ne bi? Jer ipak, uživo bolje proceniš kakav je ko, i ne zoveš u kuću ljude kojima jedva znaš ime. I koju ne umeju da odgovore kad se neko od ukućana pojavi i kaže "dobro veče".

S druge strane, može ti jednom, kad se najmanje nadaš, zazvoniti telefon vrlo stidljivo, svega nekoliko puta, pa prestati jer je već kasno, a ti možda spavaš. A ti onda na displeju mobilnog vidiš "nick" od koga ti srce zakuca malo brže, i koji sekund kasnije čuješ neki drag glas koji si toliko želeo ili želela da čuješ. Pričaćeš sa nekim ko ti je beskrajno blizak iako ima toliko tih "iako"... I znaćeš da negde u ovoj zemlji ili na ovoj planeti postoji neko ko misli na tebe s nežnošću i naklonošću, u najmanju ruku, i na koga ti misliš na isti način. I biće ti lepo.

Jer Internet je, rekoh već, mač sa dve oštrice. Medalja uvek ima dve strane, a svaka strana opet... Ali hajde sada da ne komplikujem...

PS. Bežični mi ne radi već nekoliko sati, zbog kvara na predajniku ili već linku, ne razumem se ja u to. I ja kuliram jer nije presudno bitno.
Ali ću se ipak nakačiti na dial-up da bih ovo postovala, jer ću možda za sat ili dva, ili pet, izbrisati ovaj tekst, smatrajući ga velikom glupošću. (Primetićete i to koliko nam je Internet unakazio jezik... naravno, "nakačiti se preko telefonske linije da bih ovaj tekst objavila" jeste pravilnije, ali koji korisnik Neta bi tako rekao?)

PS II Ipak sam sačekala da se vrati bežični... :o)))

Коментари