Knjigu «Sirenina stolica» dobila sam za rođendan.
Morala je nekako doći do mene. Naslov je privukao moju prijateljicu dok je šetala gradom, pa se setila mene. Ja posle pitala ljude koji se više muvaju po gradu nego ja da mi je kupe u prolazu. I mene je privukao naslov.
I dobijem je za rođendan. Jedan pastelno plavi rođendan, sa iskrama tirkizne i jedne fine bledoružičaste, uprkos kišovitoj večeri.
I tako je ona do sinoć stajala u udubljenju radnog stola, čekajući da počnem s njom da se družim.
Već nekoliko dana sanjam u bojama. Sanjam neko vrlo postojano drvo, široke krošnje, od onih pod koje ćemo se skloniti u neko vrelo letnje posle podne, da bismo pronašli malo hlada. Smeđa boja stabla je topla i uliva osećaj sigurnosti. Lišće je pastelno zeleno, u onoj prividno hladnoj nijansi koja je zapravo samo mimikrija, odbrana, zaštita od proždrljivih insekata, nemilosrdne jare, jakog pljuska. Kako san teče, tako se presvlači u boje narandže i ružučastog preliva za tortu. Pretvara se u trpezu sa voćem i slatkišima, u čijem ukusu uživaju sva čula. Krupna i čvrsta modroljubičasta zrna grožđa prašte pod zubima. Crvene jagode i trešnje miluju usne i nagoveštavaju neslućenu slast. Šljive i bostan. Šapat i krik. Toplo, vrelo, užareno.Uživanje zatvorenih očiju.
Prenem se sinoć na kratko iz tog obojenog sna i otvorim knjigu, vuče me nešto. Slutim da će me zapljusnuti oni vrlo nežni morski talasi što se pretvore u penu pre nego što stignu do mokrog peska da se na njemu istope. Belo nastalo iz plavog umire na raznim nijansama bež boje. Jedan razigrani Delfin uranja u moćni, duboki Okean, izranja ponovo, kikoće se, igra, plavosiv je, a meni izgleda jarko tirkizan, ili je zapravo tirkizna boja mora pod Suncem, ili je možda tirkizno moje srce, ko će to znati.
A onda s nevericom čitam reči koje je autorka knjige MORALA pisati za mene:
Da, vraćam se kao žena koja je dotakla dno i ponovo izronila na površinu, koja je želela da pliva, skače i roni poput delfina, koja je samo želela da bude svoja.
Ne postoje slučajnosti.
Morala je nekako doći do mene. Naslov je privukao moju prijateljicu dok je šetala gradom, pa se setila mene. Ja posle pitala ljude koji se više muvaju po gradu nego ja da mi je kupe u prolazu. I mene je privukao naslov.
I dobijem je za rođendan. Jedan pastelno plavi rođendan, sa iskrama tirkizne i jedne fine bledoružičaste, uprkos kišovitoj večeri.
I tako je ona do sinoć stajala u udubljenju radnog stola, čekajući da počnem s njom da se družim.
Već nekoliko dana sanjam u bojama. Sanjam neko vrlo postojano drvo, široke krošnje, od onih pod koje ćemo se skloniti u neko vrelo letnje posle podne, da bismo pronašli malo hlada. Smeđa boja stabla je topla i uliva osećaj sigurnosti. Lišće je pastelno zeleno, u onoj prividno hladnoj nijansi koja je zapravo samo mimikrija, odbrana, zaštita od proždrljivih insekata, nemilosrdne jare, jakog pljuska. Kako san teče, tako se presvlači u boje narandže i ružučastog preliva za tortu. Pretvara se u trpezu sa voćem i slatkišima, u čijem ukusu uživaju sva čula. Krupna i čvrsta modroljubičasta zrna grožđa prašte pod zubima. Crvene jagode i trešnje miluju usne i nagoveštavaju neslućenu slast. Šljive i bostan. Šapat i krik. Toplo, vrelo, užareno.Uživanje zatvorenih očiju.
Prenem se sinoć na kratko iz tog obojenog sna i otvorim knjigu, vuče me nešto. Slutim da će me zapljusnuti oni vrlo nežni morski talasi što se pretvore u penu pre nego što stignu do mokrog peska da se na njemu istope. Belo nastalo iz plavog umire na raznim nijansama bež boje. Jedan razigrani Delfin uranja u moćni, duboki Okean, izranja ponovo, kikoće se, igra, plavosiv je, a meni izgleda jarko tirkizan, ili je zapravo tirkizna boja mora pod Suncem, ili je možda tirkizno moje srce, ko će to znati.
A onda s nevericom čitam reči koje je autorka knjige MORALA pisati za mene:
Da, vraćam se kao žena koja je dotakla dno i ponovo izronila na površinu, koja je želela da pliva, skače i roni poput delfina, koja je samo želela da bude svoja.
Ne postoje slučajnosti.
Коментари
iskreno jesam te prepoznao,jesam te video ali sam isto tako i zadivljen sto ti se to desava zbog te iskre.Nije bitno ni ako sam ja samo jedan mali deo te iskre,meni je drago sto sam ja deo toga,sto sam ja doprineo nechemu tako divnom
Kraj je deo gde sam se pronašla, pa sam osetila neku veliku tugu i samodovoljnost istovremeno...
Zato hvala njemu, hvala tebi, i hvala mom Okeanu za prvi komentar.
Hvala Nado, na idejama koje razmenjujemo, na nesebicnom davanju tvog unutrasnjeg bogatstva, hvala sto umes da razumes.