My Weakness Is That I Care Too Much

Upravo videh ovaj vhost, a tako nekako se uklapa u ovo što želim da napišem, pa ga stavih kao naslov, sa sve velikim slovima.

A želim da napišem da čovek protiv sebe ne može, uzalud životni udarci, uzalud okolnosti, kako napisah noćas u jednom mailu, nismo birali kada ćemo se roditi niti kako ćemo izgledati, ja sam ono što sam, i svako od nas je.

Ovaj tekst je posvećen nekom koga zaista mnogo volim, srcem ga volim, i ko me je dirnuo onim što je meni najvažnije u međuljudskim odnosima – iskrenošću. Ako je on neiskren, onda ne postoji iskrenost na ovom svetu. Pisala sam još nedavno da ne verujem nikome. Nije to daleko od istine, ne zato što sumnjam u nečiju zlu nameru, već zato što je život večita promena, okolnosti nas navode na različite stvari, mi bismo i na most, i na ćupriju, da ne izgubimo nigde, mi bismo da nam sve bude jasno, a često nam mnogo toga i nije jasno, iako se trudimo da razumemo i da nas razumeju.

Teško je voleti, pisala sam nedavno u nekom tekstu ovde, a u stvari bi bilo tako lako, kada ne bismo odmah razmišljali o okvirima i stereotipima, kada se ne bismo opterećivali šta će biti i kako će biti, onda tražimo krivicu ili u sebi, ili u drugima, pribojavamo se nečeg za šta mislimo da nas čega iza ugla, možda obaveza, možda problemi, možda bol...

Jer voleti se ne sme tek tako, bez nekog cilja, tako ispada... Čini se da je opšte uvreženo mišljenje ono po kome nekog voliš zato što od njega nešto očekuješ. Koga voliš onda, sebe ili njega? Sebe kroz njega?

Ili taj strah da se ne zaletiš... A šta ako ovo ili ono? Ništa. Tamo gde postoji razumevanje, tamo gde se dve duše dodirnu, nema mesta pitanjima.

Tada si samo ti i ta osoba, jedno naspram drugog, tada se ne mora ni govoriti, tada postoji pogled, dodir, ako s nekim «razgovaraš» srcem onda nema ni sujete, ni nedoumica, onda si ti Mali princ, a ona je Lisica, i to ne bilo koja lisica, već ona koju si poželeo da pripitomiš. Ili je ruža ispod staklenog zvona. Ili je... drugo biće neko...

Ovaj vhost mi je zaista dobro došao za naslov, jer izgleda da se ja nikada neću izlečiti od toga, a neću više ni pokušavati, da svoju emociju doživim jako i duboko. Možda samo ne treba to baš mnogo da pokazujem, da ne izazovem strah.

Strah kome nema mesta.

Коментари

Анониман каже…
.............................
Анониман каже…
Boli jer nosi sa sobom previše istine...
A.