Men' se dušo od tebe ne rastaje

Nije važno odakle sam
Sve dok znadeš kuda putujem
Deralo me sedam mora
Gorka kora ljute nevolje


Pospana sam i muka mi je. Ipak sedim i razgovaram, jer mi je prijatno, opuštena sam, naslanjam glavu na ruke, vidim ga kao kroz neku polumaglu, nalazim se u nekom međustanju, on deluje uzdržano, kao i uvek, ali uvek i sa svojim prijatnim osmehom, uvek sa oštroumnim i duhovitim odgovorima ili komentarima, tipa „kapiram te skroz, ali lepo mi je da se pravim blesav, a znam da ti sve razumeš“... Ponekad se zakikoćem tiho, ponekad nasmejem glasno, tiho je, noć je, spavala bih i ne bih, ostavila bih ga samog, i ne bih, a on ostaje tu, osećam sigurnost kakvu odavno nisam, osećam neku prirodnu srdačnost, osećam da me razume mnogo više nego što to prvi utisak odaje...

To što brodi ne mogu da prevale
Čovjek umije
Men' se dušo od tebe ne rastaje


Nekako sam blesavo raznežena iako znam da on nije došao da bi ostao, da će dolaziti i odlaziti, da je ono što je dragoceno uvek teško dostižno… Grlo mi se steže kao da ga… ne, ne, nije to, ne volim ga, samo mi je drag, samo mi je dobar, samo mi donosi radost i mir.

Tamo gdje se vali lome
Ostavljaju prostor otvoren
Ispada se vrlo lako
No se zato teško uspinje.


I on mi je pružio ruku, i on pokušava na svoj uvijeni način da me podrži i ohrabri, ni on mi ne da da tonem, osim ako ne krenem da tonem u onaj slatki vrtlog u kome žive boje prašte poput veličanstvenog vatrometa, tada i on tone zajedno sa mnom, prepuštamo se putovanju do neistraženih dubina da bismo se opet vinuli, zajedno, visoko, do nekog čardaka ni na nebu, ni na zemlji, oko koga se eksplozija boja stišava i donosi opet spokoj, sigurnost, ljudsku toplinu.

Moj se napor odbija od stijene
Hridi kamene
Men' se dušo od tebe ne rastaje.


Rastajemo se kasno, kaže da će možda ponovo doći uskoro, a onda se pojavljuje i mnogo pre nego što sam mu se nadala. Ne ostaje dugo, ali ja ostajem sa muzikom i pisanjem… Kad je tu, kad ga gledam, kad razgovaramo, ne nalazim uvek prave reči, ili ne smem da ih kažem, plašim se, jer se ja uvek plašim, i ne želim da ga opterećujem, mada znam da bi mi sad rekao : « Ne opterećuješ me, zašto se uvek nečeg plašiš ? »

Onda bih se ja, kao i obično, postidela što pričam budalaštine.


Коментари

Анониман каже…
Veruj u sebe, jer vredis i vise nego sto mozes da zamislis....
Anna
Анониман каже…
треба проверити:)