Morati ili ne morati, moram da se zapitam sad.


Pogađaš, znaš me, imam posla, pa umesto da radim, ja se razvlačim.

I sad, mogla bih ja da pišem o tome kako sam se konačno ozbiljno zabrinula za svoje zdravlje (bolje rečeno za ostatke svog zdravlja) i kako bi odista moglo uskoro da me lupi po glavi to nešto što bi me nateralo da se trgnem (to nešto ili više tih "nešata" ili "neštova" :o)))))), ili što bi me dotuklo do koske, a pre bi moglo da me zadesi ovo drugo. 

Al' zašto bih mračila, svako neku svoju muku muči, a ja, sama pala, samo se ubila, sama se učaurila, a čaura sve tvrđa, i tu priču znaš, dosadno bi bilo da razglabam na tu temu.

Samo da ti kažem (ako ti je to još uvek nepoznata informacija), da u nekim zdravstvenim ustanovama u gradu Beogradu, u zemlji Srbiji, pregled možeš da zakažeš telefonom - al' malo morgen. Ja sam čak od morgena i krenula, reko' ajd' da ih navatam onako bunovne, možda se prevare, pa podignu slušalicu, ma ni da čuju...

Zovem sad (oko 14h30), rekoh možda je ujutro još bilo rano, iako je bilo već oko devet, ista priča. Dakle, mora da se ide...

Koliko puta sam čula u raznim situacijama (potpisivanje ugovora o spoljnoj saradnji, banke, razne druge kombinacije kojih se već ne sećam) ono famozno "Morate da dođete". E pa ne moram ja ništa, kokoško. Onda joj (obično to bude neka žena sa minimalnom količinom moždanih vijuga) onako sadistički zlobno saopštim da sam teško pokretna, na granici nepokretnosti, i šta ćemo sad? A ona se zbuni i kaže - Morate lično!

Moram my ass!!!! I inače mrzim reč "morati". I sad, opet u vezi s tim moranjem, pade mi na pamet nešto što mi se desilo pre neki dan.

Ima neka agencija u Francuskoj za koju radim baš onako s mene na uštap. Najviše jednom ili dvaput godišnje, i to sve neke sitne posliće.

Pre jedno godinu dana pošalju oni meni neki ugovor o nekakvoj poverljivosti, nisam ja to ni gledala, i kažu 'vako: "Treba da ga odštampate u dva primerka, da parafirate sve strane (dakle 2 x 14 = 28), da se potpišete na stranama 11, 12 i 14 i da nam ga pošaljete POŠTOM. Ja, poučena iskustvom sa redovnim klijentom sa kojim sve rešavam elektronski (slala sam ja njemu dugo fakture poštom, pa se nekako zagube, ili mu ja pošaljem preporučeno, a njega nema, a tek tamo što je problem radnom čoveku otići u poštu - pošte rade do 17h30, dakle dokle i svi ostali, pa jal' ćeš da kasniš na posao, jal' da izlaziš ranije, jer u pauzi za ručak i poštanski službenici, očigledno, ručaju; sve u svemu, jednom njemu pukne film i kaže - Ma šalji mailom, ne može više ovako), dakle, pitam ja tu drugu agenciju možemo li to da rešimo elektronskim putem.

Jok, ne mere nikako, ali ni pod razno! Bez obrazloženja. Ja kažem da ću poslati, na tome ostane, oni me posle jedno pola godine opomenu, ja kažem  važi, videću, a svaki put im naglasim da je to za mene prilično komplikovano.

Sad ide objašnjenje za tebe. čitaoče: 

Valjak na laserskom štampaču mi je otišao u tujac pa ostavlja crne fleke po desnoj strani. Novi valjak košta više nego pola celog štampača. 

Boje na drugom štampaču pljuckavcu iz serije "tri u jedan" su skupe, al' dobro, mogu da kupim samo crnu (koštala je 700 RSD pre godinu-dve) i da mi posluži taman za taj ugovor, kako se brzo troši.

Treba da nađem veliku kovertu, tj neko da ide da je kupi, i neko da sve to nosi na poštu, a poštarina obaška. 

Nisam stipsa, al' bar da radim za njih redovno pa i da se potrudim i potrošim koju paricu.

Ovako, nisam mnogo o tome ni razmišljala. Međutim...

Sve padne u zaborav do pre neki dan. Pitaju oni mene u ponedeljak mogu li da prevedem na francuski nekih 600 reči za petak, kažem mogu, razume se. Tek to je posebna priča, to su bile neke priznanice koje je popunjavao neki nepismeni lik, pa je ispalo da on plaća sam sebi stanarinu, al' nema sad to veze.

I sad, pita mene mila ženica po imenu Delfina mogu li BAR mailom da pošaljem onaj ugovor, da bi mogla da mi pošalje posao, kao da mi šalje da prevedem 98 gusto kucanih strana (od kojih bih mogla, na primer, da se ponovim automobilom, polovnim, al' mogla bih), a ne bezveznih 600 reči.  Mislim se aj' poslaću ti ugovor, iako me boli uvo za glupih 600 reči, eto, došla maca na vratanca, vi'š kako sad može mailom.

Sad opet bold italic za postupak:

Ubacivanje skeniranog potpisa na 3 mesta u ugovoru.

Skeniranje parafa, koji je ispao bledunjav, a ja, neuka, pokušala da ga zatamnim, pa mu napravim nehotice neku sivu podlogu, i kao takvog ga ubacim u futer dokumenta, dakle JEDNOM za sve strane zajedno.

Slanje maila sa ugovorom.

Nisam gledala na sat, al' mi se čini da sve ukupno nije trajalo duže od pet minuta.

Pošaljem joj to i kažem da ću se potruditi da štampanu verziju ugovora pošaljem ovog meseca, iako je to za mene komplikovano, kako sam već objasnila.

Ona mi odgovara -  C'est très bien comme ça, merci.

A jel'? A ono moranje poštom? To si zaboravila?

I vidiš ti sad. Em sam se raspisala, em sam opet nekog nešto kritikovala.

Prava sam džangrizava klimakteruša...

Nije meni lako... sa mnom. :o))))





Коментари

OljaKa каже…
Nije za utehu, al' može da posluži, a opet, sramno je. Ni ja ne mogu da se zakažem za pregled, kontrolni, u kući u kojoj sam radila i dočekala penziju!!!!
Ovo sa, e-mailovima, birokratija, to toliko liči na nas, balkance, srbende, šta god, zadrte, a i sa zakazivanjem, nije bolje. U društvu u kojem pre svega nema samodiscipline, ne može ništa da krene na bolje.
Marina Marinkovic каже…
Ako ti je za utehu, ja se spakujem i odem. A kad dodjem... tako im se napominjem majke i svih redom. Odzvanja ono prijemno ko amfiteatar. Derem se ko da me kolju, pominjem doprinose, maltretmane, slabu uslugu, loše lečenje... I još dobacim: Gde vam je direktor, šef, neko... bilo ko ovde ko može da vam objasni da nisam ja tu zbog vas nego vi zbog mene. I tako... bude mi malo lakše, posle. :)
Анониман каже…
Ja se vadim na tromb pa imam šatro "prioritet" :)
Nada Đurović каже…
Olja Ka, sve ti je jasno.

Marina, ako ti bude lakše, bar neka vajda od toga da bude...

Labilna, ja mogu da se vadim na to da ne mogu da stojim, da ne mogu da sedim (na klimavim stolicama), a tromb možda imam, a možda pušačku nogu, a možda sto đoka, ali uvek neko ima neko svoje "vađenje"...