Neka filozofsko-moralna pitanja i pojašnjenja s tim u vezi

Radim neki do zla Boga dosadan posao, u smislu, malo smo prepravili ono od pre godinu dana, al' smo, da rados' prevodilačka bude veća, štrpnuli pomalo iz svakog od 1573 dokumenta rađena tada, pa iako uglavnom ima sve da se kopira, dok ti pronađeš gde je šta, prođe te volja za kopiranjem, a da ne pominjem osvežavanje terminologije u sklerotičnom mozgu, što isto iziskuje traženje po pomenutim dokumentima (pošto glosar za godinu dana napravila NISAM, jer ko bi onda igrao igrice?).

U skladu sa gore navedenim :o)))), radije ću pisati ovde. Inače, maločas pokušah u rubriku "Stranice koje listam" da dodam ovaj link, i to nekolicinu puta, i neće Bloger da me sluša nikako. Link vodi ka jednom blogu vrednom pažnje, ali verovatno ga bar neki od vas već znaju. 

Nego, ovih dana nešto razmišljam o svom zdravlju, to sam već rekla, al' ne mislim ovde da se bavim time egocentrično, nego me neki moji stavovi i iskustva navode na razmišljanje o izborima. Ne mislim na ove što se tako često pominju, već na neke životne izbore, pa u tom smislu moram (opet ona reč koju ne volim, ali je ovde neizbežna) da pođem od sebe. Što nas opet vraća na onaj tekst od pre nekoliko dana, mada je ovog puta tema donekle proširena.

Da ne dužim: zdravlje sam jako zapustila, ali preplašeno žmurim poput onog agruma iz prethodnog posta i čekam da se stvari pogoršaju ili poboljšaju, mada ovo drugo teže može da se desi. I sad, ja razumem da meni bliski ljudi brinu, ali izuzetno poštujem one koji imaju prema tome prilično neutralan stav, u smislu da mi ne skaču po kičmi.

Istini za volju, i ja uvek kažem nekom ko mi se požali na neki zdravstveni problem: "Treba da odeš da vidiš šta je to". Kažem jednom, ne davim sagovornika k'o zmija žabu.

Meni skaču po kičmi moje dve mame, prava i jedna koja se prema meni tako ponaša, moja prijateljica, koja je od mene mlađa 14 godina, inače. A obe znaju da me zvocanje dovodi do belog usijanja.

Tu sad dolazimo na pitanje izbora. Neko će živeti kako živi, bez borbe da mu bude bolje, očekujući neku sudbinu koja ga može zadesiti, jer je otpor prema promeni veliki. A još ako taj neko boluje od depresije cca 30 godina, onda je taj otpor utoliko veći, a i neka prilična ravnodušnost prema ishodu. Ja sam taj slučaj, i svaki izgovor da sebi ne pomognem je dobar. Ono o gužvama kod lekara, o čekanju satima, o zakazivanju u roku od nekoliko meseci, to nam je svima zajedničko, kao i priča o tome da se privatnika ne mo'š naplaćati. (Druga je stvar što kod mene za sve može da ima para, kad ih ima, al' za lekara jok). Kod mene postoji još nešto - živim od danas do sutra, ako sad krenem po lekarima, to ima da traje, jedno da se nadovezuje na drugo, reći će mi da moram da držim dijetu, da prestanem da pušim, a to je sve stresno, obaška što je to još i najbezazlenija stvar koja može da me zadesi. (I dalje pišem u prvom licu, ali problem tretiram kao opšti).

Moje razmišljanje se svodi, u krajnjem ishodu, na sledeće: pusti me da živim kako hoću, ako tebe time ne ugrožavam (ovo posebno važi za jedinke koje su odgovornije prema drugima nego prema sebi, takođe moj slučaj - mada odgovornost prema drugima podrazumeva i da ih ne sekiram, a ja to ipak činim, eto, nije sve samo crno ili samo belo), pa ako mi se desi nešto jako loše, sama pala, sama se ubila.  Ovo poslednje se može shvatiti i doslovno, jer ubijanje ne mora biti suicid, može se lagano umirati, al' da ne mračim previše sad.

Cela ova priča je bila uvod u sledeće pitanje: da li i tebe, čitaoče/čitateljko, nervira kada ti neko stalno truća o tome kako treba sebi da pomogneš, uz obilje raznih "uradi to koliko je sutra", "moraš", "meni za ljubav" i slično. Komentar za ovo poslednje - toliki altruista baš nisam.

I zaključak, ja sam za izbor - ako je moj izbor da sebi ne pomognem (govorim hipotetički, jer možda ipak nešto preduzmem kad se steknu uslovi za to), onda me pusti i ne zvocaj. S druge strane, ako bih se našla pred nekim narkomanom ili teškim alkoholičarem, ne bi mi bilo svejedno da li će sebi pomoći ili ne. Mada, i tada se postavlja pitanje da li je ta zavisnost neki poziv u pomoć ili prosto prepuštanje nekoj, opet izabranoj sudbini. Pritom ove zavisnosti itekako opterećuju i ugrožavaju bližnje. 

Mda... Pa i moje stanje opterećuje bližnje, jer mi za mnoge stvari treba pomoć i oslonac (više nego većini, jer pomoć i oslonac uvek trebaju svima u ovom ili onom trenutku).

I opet sam uvek za izbor. Biće da sam sebična.

Pa sad, što bi rekli na Tviteru - evo, ne znam.

Dakle, ti, poštovanja dostojna osobo koja si imala strpljenja da ovo pročitaš do kraja, šta ti misliš - izbor ili ne, mešanje drugih ili ne? 
 

Коментари

zelena каже…
Vidiš, znam po drugima a i sebi.
Kada je našima loše, uplašimo se jer nama 'padaju na grbaču'. To je poenta.
Nada Đurović каже…
E ako je to, a ne ljubav, onda nema veze, jer ako bi do toga došlo, ja nikom ne bih pala na grbaču, za to ne brinem.
Митоман каже…
Draga Nado,
odem ti ja danas slučajno na one statistike bloga i, ebeš ga, eto me ovde. Nećeš mi verovatno verovati, al' sto puta sam se zapitao šta se dešava sa onim tvojim blogom, pa što te nema, pa sve, kad ono - ti se preselila. Sad znam gde si, tako da ćemo se ćerati ov'da po internetima.

Što se izbora tiče, jebeš ga, ja sam takođe jedan od onih koji se zalažu za slobodu izbora. Naravno, kad bi svet bio ružičast i jednostavan, to bi bilo super. Ovako, tvoje i moje zalaganje za izbor je ugroženo mnogim stvarima. Od tog padanja na grbaču što reče Zelena, preko neke neosvešćenosti (znaš ono, neko živi kako "ne treba" i svi mu govore da greši, njemu lepo, al' kad mu kažu da je gejm uskoro over, onda bi da bude uzoran građanin)... Mislim, kapiraš, mnogi su bivši alkosi i narkosi strašno zahvalni svojima što su ih izvukli...

I tako, dosta sam lupetao. Hajd, drži se. Voli te Mitoman. <3
Nada Đurović каже…
Dragi Mitomane,

a ja upravo bila kod tebe, pa rekoh ajd' da vidim 'oće l' mi ovaj Bloger sadE dozvoliti da te turim, da prostiš, međ' linkove kao međ' šljive, kad ono eto tebe, sa tako sjajnim komentarom (a bez pištolja, a čini se i bez satare :o))))))

Lupetaj ti tako po Internetima gde stigneš, dobro ti ide.

A bivši blog je nestao iz tehničkih razloga, to je jedno, a drugo, ja ponekad prosto nisam u stanju da pišem. Mislim da je ovo što sam ponovo počela korak napred.

Volim i ja vas... pardon, tebe, tebe :o)))))))))))))) <3
OljaKa каже…
Vidi, ovom reči moj sin počinje uvek neki mejl gde hoće da me prizemlji, ili kaže nešto veoma ozbiljno,svi različito razmišljamo na temu nečije brige prema nama. Nekome ona prija, nekoga smara, nekome ide na živce... Suština jeste da bismo trebali da brinemo o sopstvenom zdravlju bez ili sa brigom drugih prema nama iz mnogo razloga, u krajnjem slučaju da bismo mogli da živimo sami sa sobom. Tako da izbor jeste tvoj, a njihova briga je, po meni, ljubav, a ona se nikad ne odbacuje. Eto, ja toliko. Valjda te ne udavih ;)
Nada Đurović каже…
Apsolutno ne, draga Olja, sasvim lepo si izrekla svoje mišljenje, bez davljenja, a s naklonošću :o)
Анониман каже…
Po meni je ovo pitanje mnogo složenije od prostog "izbor ili ne", odn. "mešanje ili ne". To nije i ne može biti crno-belo, ima-nema, hoću-neću. Opet je to 50 nijansi sivog, pa na kvadrat.

Prvo, izbor koji činiš nije izbor između dve stvari - brinuću se vs. neću se brinuti (o sebi). Tu imamo dijapazon od totalne hipohindrične brige o svakom detalju svog zdravlja i dobrobiti do potpunog nemara ili potpisivanja sopstvene eutanazije.

Drugo, mešanje drugih takođe je širokog spektra i može biti od prigodno izgovorenog "biće bolje", pa sve do nametanja sopstvenih ideja o tvom stanju, fizičkog odvlačenja kod lekara, stavljanja pod 24/7 nadzor itd.

Kad se ta dva aspekta pomnože, dobije se mnooogo različitih psihologija, akcija i reakcija.

Inače, ako mene pitaš, mislim da treba da 1) baciš cigare, 2) nađeš bolji izvor prihoda i 3) to isto urade tvoji bližnji. Pozdrav!
Nina Gavrilović каже…
Odličan post, prepoznala sam se, posebno u ovom "bolje u grobu nego u rukama srpskog zdravstva" delu.
Mislim da birokratija do te mere plaši ljude da su u stanju da trpe bolove, ali da i dalje procenjuju da je to bolje od čekanja u redovima i jurnjave po šalterima.

Iako ovako rezonujem, priznajem da ljubav od mene pravi licemera, pa tako, kad se neko meni drag požali na nešto kljucam sve dok ne ode kod doktora.

Možda samo tešim sebe da će problem nestati ako ga ignorišem, a to definitivno ne valja.
Анониман каже…
I meni tupe kako treba da idem po lekarima - i odem, kad zagusti, ali ne zato što su mi drugi govorili već zato što prepoznajem situaciju i nema nazad - il' doktor il' mutna Morava :S