Danas je jedan od onih dana kad imam nešto više posla nego obično, a onda gledam da ga eskiviram. Klasika.
A i nešto sam nervozna, pa mi se ništa ne da. Nije mi ništa posebno, nego onako, uobičajena klimaks - nervoza.
Mogla bih da kritikujem autora nekog reklamnog teksta o Slovenskoj plaži, koji sam jutros prevodila uz kafu, kako misli da će biti mnogo pametan ako upotrebljava sveprisutne "sadržaje" "kapacitete" i "koncepcije programa". Prosečnom frankofono govorećem ljudskom biću će moj jednostavniji prevod biti kudikamo razumljiviji.
Al' neću da ga kritikujem, (haha, a već jesam onoliko), jer će taj tekst da mi obezbedi boks sveže poskupelih cigareta, ili jedan pristojan ručak, pa možda nešto i preko ručka.
Mogla bih da krenem sve da razbijam po kući zbog UŽASA iz novina, konkretno mislim na mladića koji je izašao na piće i koga je snašla tako stravična smrt, da ni ne želim da pominjem kakva. Ali da razbijam neću, već ću i taj užas da zatrpam negde u dno mozga, jer ako porazbijam stvari, a počela bih od kompjutera, kako da radim i kako da se s vama družim?
Ono što ću sigurno reći sa radošću je da se pre dva dana rodila Lara Uzerli, od mame Meryem, nama poznatije kao Hurem iz serije o Sulejmanu. Od duboke depresije, pre nekoliko meseci, Meryem je stigla do uloge srećne mame, koja je ushićeno obavestila fejzbučko građanstvo o srećnom događaju i na turskom, i na engleskom. U celoj priči mi je krivo što je napustila seriju, koja bez nje više nikada ne može biti ista. Ja sad ponekad pogledam neku epizodu, kod nas, srećom, još uvek ide ona sezona u kojoj je Meryem i dalje tu. Meni gledanje turskih serija zavisi od glumaca koje volim. I od serije "Kako vreme prolazi" sam počela polako da se opraštam, i poodavno već se oprostila, kada je iz nje nestao moj omiljeni junak. Posle sam našla jednu seriju u kojoj on glumi, a koju sam imala živaca da gledam, i odgledala je na Netu u jednom dahu. Sad ne gledam ništa osim ponekad tog Sulejmana. Uostalom, rekla sam već, a ako nisam, evo kažem, uglavnom gledam ruski Prvi kanal. Sad se zove "Prvi olimpijski" i pored keca u gornjem desnom uglu ima bakljicu, simpatično.
Mogla bih da pišem i o tome kako mi je jadno kad u protestima (bilo gde, a konkretno sad mislim na ove bosanske) učestvuju osobe koje bi ipak nekako da prikriju da su u njima bile. Jer se plaše. Dobro. Kapiram da se plašiš. Ali onda nemoj da ideš i još da se ponosiš po fejsbuku time što ideš. Jer, ispostavilo se da ideš "kolektivno". Pa tim pre nemaš čega da se plašiš, a ponuđeno ti je da kažeš par reči o tome i da se to čuje u svetu, za jednu stranu agenciju. Moglo je i anonimno. Takav stav, "da se jebem, a da mi ne uđe" mi je skroz bljak.
A ono što ću svakako sa zadovoljstvom reći je da svakog dana otkrivam sve više zanimljivih i kvalitetnih blogova. Srećna sam što nas ima pametnih i nadarenih (sebe svrstavam u ove prve, u ove druge manje, al' ne očajavam, tu sam, gde sam) koji volimo da pišemo o svemu i svačemu. Bez obzira na pobude.
I znaš šta još - juče sam napravila super faširane šnicle! Pa šta je tu senzacionalno, pitaćeš? E, pa, to što su mi uspele onako baš baš lepo, sve sam lepo odmerila, zamesila, bile su i dovoljno pravilnog oblika, i vrlo ukusne konzistencije. Inače uvek imam nešto da im zamerim, iako se svakako pojedu, razume se!
I opet sam odužila. Ajd' u zdravlje, do sledećeg pisanja.
A i nešto sam nervozna, pa mi se ništa ne da. Nije mi ništa posebno, nego onako, uobičajena klimaks - nervoza.
Mogla bih da kritikujem autora nekog reklamnog teksta o Slovenskoj plaži, koji sam jutros prevodila uz kafu, kako misli da će biti mnogo pametan ako upotrebljava sveprisutne "sadržaje" "kapacitete" i "koncepcije programa". Prosečnom frankofono govorećem ljudskom biću će moj jednostavniji prevod biti kudikamo razumljiviji.
Al' neću da ga kritikujem, (haha, a već jesam onoliko), jer će taj tekst da mi obezbedi boks sveže poskupelih cigareta, ili jedan pristojan ručak, pa možda nešto i preko ručka.
Mogla bih da krenem sve da razbijam po kući zbog UŽASA iz novina, konkretno mislim na mladića koji je izašao na piće i koga je snašla tako stravična smrt, da ni ne želim da pominjem kakva. Ali da razbijam neću, već ću i taj užas da zatrpam negde u dno mozga, jer ako porazbijam stvari, a počela bih od kompjutera, kako da radim i kako da se s vama družim?
Ono što ću sigurno reći sa radošću je da se pre dva dana rodila Lara Uzerli, od mame Meryem, nama poznatije kao Hurem iz serije o Sulejmanu. Od duboke depresije, pre nekoliko meseci, Meryem je stigla do uloge srećne mame, koja je ushićeno obavestila fejzbučko građanstvo o srećnom događaju i na turskom, i na engleskom. U celoj priči mi je krivo što je napustila seriju, koja bez nje više nikada ne može biti ista. Ja sad ponekad pogledam neku epizodu, kod nas, srećom, još uvek ide ona sezona u kojoj je Meryem i dalje tu. Meni gledanje turskih serija zavisi od glumaca koje volim. I od serije "Kako vreme prolazi" sam počela polako da se opraštam, i poodavno već se oprostila, kada je iz nje nestao moj omiljeni junak. Posle sam našla jednu seriju u kojoj on glumi, a koju sam imala živaca da gledam, i odgledala je na Netu u jednom dahu. Sad ne gledam ništa osim ponekad tog Sulejmana. Uostalom, rekla sam već, a ako nisam, evo kažem, uglavnom gledam ruski Prvi kanal. Sad se zove "Prvi olimpijski" i pored keca u gornjem desnom uglu ima bakljicu, simpatično.
Mogla bih da pišem i o tome kako mi je jadno kad u protestima (bilo gde, a konkretno sad mislim na ove bosanske) učestvuju osobe koje bi ipak nekako da prikriju da su u njima bile. Jer se plaše. Dobro. Kapiram da se plašiš. Ali onda nemoj da ideš i još da se ponosiš po fejsbuku time što ideš. Jer, ispostavilo se da ideš "kolektivno". Pa tim pre nemaš čega da se plašiš, a ponuđeno ti je da kažeš par reči o tome i da se to čuje u svetu, za jednu stranu agenciju. Moglo je i anonimno. Takav stav, "da se jebem, a da mi ne uđe" mi je skroz bljak.
A ono što ću svakako sa zadovoljstvom reći je da svakog dana otkrivam sve više zanimljivih i kvalitetnih blogova. Srećna sam što nas ima pametnih i nadarenih (sebe svrstavam u ove prve, u ove druge manje, al' ne očajavam, tu sam, gde sam) koji volimo da pišemo o svemu i svačemu. Bez obzira na pobude.
I znaš šta još - juče sam napravila super faširane šnicle! Pa šta je tu senzacionalno, pitaćeš? E, pa, to što su mi uspele onako baš baš lepo, sve sam lepo odmerila, zamesila, bile su i dovoljno pravilnog oblika, i vrlo ukusne konzistencije. Inače uvek imam nešto da im zamerim, iako se svakako pojedu, razume se!
I opet sam odužila. Ajd' u zdravlje, do sledećeg pisanja.
Коментари
Sjajan post i divna poenta. :D