Ovde mogu opširno, da sve bude jasno

Dakle, ovako.
Radim u medijskoj kući u koju 90% sadašnjih zaposlenih ne bi smelo ni da priviri još pre dvadeset godina, kad sam ja primana, pa onda pre 30, kad sam prvi put konkurisala, a da ne govorim o ranijim periodima, kada su radna disciplina i kriterijumi primanja bili mnogo strožiji.

Isto tako moram reći da radim u povlašćenom položaju, na žalost, razlog tog položaja je ozbiljno narušeno zdravlje, i uvek ističem svoju zahvalnost za to što tamo radim tako kako radim. Obaška što je jasno da ako ne bih mogla drugačije, ne bih tamo ni radila. Opet na žalost, nema nijednog lekara u ovoj zemlji koji ne bi potpisao potvrdu da ja više nisam sposobna da IDEM na posao.

Dakle, rekoh kako veliki broj sadašnjih zaposlenih ni pod "razno" ne bi mogao da radi u toj kući, ali, kako se u ovoj zemlji sve srozalo, tako su se i kvalitet posla, i odnos prema radu totalno degradirali i tamo. O znanju, sposobnosti i pismenosti tamošnjih novinara (a i generalno novinara u ovoj zemlji - čast izuzecima!) sam već pisala često i mnogo na drugom mestu, iako sam se često suzdržavala, iz solidarnosti i kolegijalnosti. Što se mojih kolega tiče, tu je situacija ipak bolja, bar što se obrazovanosti i pismenosti tiče. Da bi čovek radio ovaj posao, mora imati solidan nivo opšte kulture, a pošto barata uvek bar još jednim jezikom (onim stranim sa kojim radi), zlo i naopako bi bilo da na svom jeziku ne piše kako dolikuje njegovoj profesiji. Na koncu, čovek uvek ima priliku da uči, da se usavršava... Svaki dan možemo naučiti nešto novo.

A onda se pojavi famozno oporezivanje. Kojeg se ja, kao i svi, gnušam. Ali ako neko ko dvaput mrdne prstom i za to primi platu veću od moje, krene da se buni protiv oporezivanja, e, onda kod mene nastaje efekat crvene marame!

Poenta je u tome što mi nikad ne dobijamo platu početkom godine. Neku sitnu lovu smo dobili pred Novu godinu i to je zasad sve. Ni to nije u redu, ali nismo jedini. I sad su ljudi odjednom zaključili (doduše, možda opravdano, mada sumnjam da bi to moglo da se desi, jer se lako može izbeći) da ćemo dobiti dve plate odjednom, u okviru jedne uplate, pa će nam i na to rebnuti porez, koliko god da nam je mala plata!

Ako je neko lenj ili nesposoban da zaradi još nešto pored te famozne plate, onda neka ćuti. Oporezivanje ne pogađa samo nas, pobogu! Da kojim slučajem živim samo od plate iz matične firme, odavno bih živela u nekoj straćari, ili ne bih živela uopšte.

A pritom najčešće (osim u periodima zatišja, koja nikad ne traju predugo) radim mnogo. Ili pomalo svakog dana, ili mnogo tokom više dana, pa čak nedelja ili meseci.  Druga je stvar što pare kako dođu, tako odu, to je već moj problem i opet, ne bunim se, sama pala, sama se ubila.

Danas pre podne sam za četiri i po sata uradila posao koji vredi pola moje plate u matičnoj firmi (to je taman rata kredita i malo preko toga). Onda sam radila za matičnu firmu, količinski pola od onoga što sam radila pre podne, pritom po običaju radeći ne samo prevod, već i adaptaciju, da bi tekstovi na nešto ličili. Taj posao, kad se moja plata podeli na broj radnih dana, vredi oko 4% od plate, dakle za duplu količinu bih dobila oko 8%. E sad, 50% prema 8% je velika razlika, primećuješ...

Cenjene kolege koje se bune protiv oporezivanja tu količinu posla koju sam ja odradila danas (samo ovaj deo za firmu, naglašavam, dakle, oko 1100 reči) urade sedmično. Svaki dalji komentar je suvišan.

A onda ja lanem, a oni me napadnu. Ja se u svom defanzivnom stilu povučem, sa tuđeg zida komentare izbrišem. (Pritom je "lanuti" teška reč za ono što sam tamo napisala). Posle napada jesam bila malo neprijatna, umem ja to kad me neko nagazi, ali i to je obrisano gotovo trenutno.

Dakle, ne za njih, jer neću im, bar ja lično neću, pružiti to zadovoljstvo da ovo čitaju, već za tebe, čitaoče - oporezivanje jeste samo jedno u nizu sranja koje nas je snašlo. Međutim, kad se protiv njega pobuni polupismeni čovek koji za malo posla dobija sasvim solidnu platu (nagađam, ali znam da su novinari uvek bili  bolje plaćeni od nas), e, onda mi padne mrak na oči.

Bez motike hleba nema, vazda bilo i biće. A u uslovima u kojima živimo čovek mora da se snalazi. Ko ne ume ili ne želi da se snađe, neka malo razmisli koliko vredi taj njegov rad. Pre nego što oplete po oporezivanju. Koje mi se, još jednom ponavljam, nimalo ne dopada.


Коментари

OljaKa каже…
Au, al te neko baš naljutio. Samo da znaš i meni padne mrak na oči kad vidm koliki je porez na svakom računu. A tek kad pomislim da ih troše, pare od poreza, između ostalog, lezilebovići koji gedaju porniće u najvišem telu države, e stvarno popi*dim od besa. A onda kažem sebi ; smiri živce da te ne pojede bes, njih boli briga, nemaju pojma da se ti živciraš, jadnici, lopovi, izdržavani od moje, naše, milostinje, koja se ubira haračem. I bude mi lakše i...lepo.
Nada Đurović каже…
Olja, u ovom slučaju me je naljutio neko ko se protiv poreza buni, a ne bi smeo... Ni ja ne volim porez, pa se ne bunim, a buni se neko ko ne bi baš trebalo...
Анониман каже…
Slazem se u potpunosti sa vama ! Ta drasticna razlika u nivoima obrazovanja cini da kaktus postane ruza! I pritom se i buni!Ovo vise nije slucaj vec pravilo koje me rastuzuje i cini nesrecnom!
Nada Đurović каже…
Hvala na komentaru, lepo Vam je ovo poređenje sa kaktusom i ružom... Sledeći put, ipak, napišite ime ili nadimak, kao znak prepoznavanja :o)
OljaKa каже…
Izgleda da ja u poslednje vreme slabokapiram :( Znači, bune se ovi kojima bi trebalo uzeti sve ekstra dohotke kao porez, u suštini ;)
Nada Đurović каже…
Bune se ovi što sede na državnim jaslama, primaju dobro plate za malo rada, a NE ŽELE ili NE UMEJU da ostvaruju dodatne prihode.
Nena3110 каже…
Ko je naučen da radi, svuda će vredno raditi, bez obzira na platu. Porez je nužno zlo, a mene ne ljuti ovaj dodatni porez, koliko činjenica d su mnogi nepravedno izuzeti. Pri tom mislim na penzionere koji iamju penzije koje prelaze limit, a i na zaposlene u firmama koji imaju po nekoliko hiljada evra platu. danas sam bila šokirana kada je čovek koji radi u jednoj takvoj firmi sa srednjom školom izjavio da ima platu jednaku mojoj.
Radim u stravično lošim uslovima, sve nam nedostaje, i grejanje preko zime i klime preko leta, i papirza štampu i osoblje, na poslu svako može i da me ubije.
Ipak radim radim i kod kuće svoj posao, van radnog vremena, jer je priroda posla takva da se ne može stići, zbog svega što sam navela.
I sad, kad vidim da moj kolega u privatnoj firmi ima četiri puta veću platu, zapitam se, šta on to radi i zna za te pare. takvi nisu retki, kako izgleda. S druge strane pritiska nas velika nezaposlenost, pa treba biti srećan kad imaš posao.
Moj posao je takve prirode da mi nije dozvoljeno da radim bilo šta dodatno, a i da jeste, ja ne bih imala vremena za to.
radila sam ranije u upravi i ja nisam znala nikoga ko je na poslu sedeo i nije ništa radio, što ne znači da takvih nema.
Dobar si tekst napisala, ja se u svemu slažem s tobom, samo sam dodala svoja razmišljanja o temi.
Negoslava каже…
To ti je, kada danas novinar može da bude svako. Ama baš svako - i pismen i nepismen, i obrazovan i neobrazovan, i obavešten i neobavešten, a najviše onaj koji ništa ne zna.
Nada Đurović каже…
Neno (Maričić), razumem i potpisujem.
Nego(slava), to jeste tačno, ali ovde je bitno što je taj što nije za taj posao, a za to prima dobru platu, prvi našao da se buni. Inače je normalno da se ljudi bune, mi evo već drugi mesec ne dobijamo platu, to je jedno, a kad je dobijemo, dobićemo dve i na to nam se mora odrezati porez...