Nešto o sreći, a pomalo i o suzama...

Pročitah sjajan tekst kod Merime, pa me podstače da i ja kažem koju na temu sreće, o kojoj i inače ovih dana prilično razmišljam. A razmišljam zato što sam sad, u nekim već ozbiljnim godinama, konačno spoznala ono što je već odavno u pesmi rečeno, da „sreću čine stvari male“, da čovek, da bi bio srećan, ne mora uvek da dosegne do neke željene zvezde, da ne mora da ostvari neki teško ostvariv san, možda će nekad do zvezde i stići, možda će nekad svoj san i ostvariti, i dobro je kad se to desi, ali, neka ka tom svom cilju ide širom otvorenih očiju, da dobro zapazi sve ono što ga može učiniti srećnim na tom putu. 

Šta je apsolutna sreća ne znam, a nije mi ni važno. Ono što sam u životu naučila, uprkos brojnim problemima, je da NASTOJIM da gledam čašu polupunu, a ne polupraznu. I bio je jedan dug period u kome sam bila umrtvljena i daleka od života, i povremeno me to stanje obuzme, na kratko, i sada, jer mrtvilo kome sam se bila prepustila ne odustaje tako lako. I o svetlosti koja me iznutra obasjava i pomaže mi da poletim sam već ovde pisala, a i o tome kako mi je ponekad malo potrebno da se ta svetlost priguši ili zagasi, to sam pisala tada, sad je drugačije, svetlost je jaka, jer sam ja u suštini jaka i izvlačim svoju snagu sve više – iz sebe same. Svaka podrška je veoma značajna, svako „čvrsto tlo pod nogama“ koje ta podrška predstavlja učvršćuje mi pravo tlo, pod pravim nogama, pa sigurnije koračam kroz život, a i po zemlji, bukvalno fizički. 

Sama ta činjenica predstavlja sreću. Međutim, kad naučiš tu svetlost da gajiš sam u sebi, a da ti podrška više nije nužno potrebna, ne zato što će naprasno nestati, nego zato što ne može biti uvek prisutna i sveprisutna (primer – ljudi koji meni pomažu u svakodnevnici ne mogu biti konstantno tu, pa je sasvim prirodno da se osposobim da rešavam SAMA neke stvari koje sam u svom „mrtvilu“ bila sasvim prepustila drugima), onda je sreća još veća. 

Merima kaže:  „Za ovo godina što imam, čuh dva oprečna mišljenja  o sreći čovekovoj. Jedno, koje podržava veći deo populacije jeste da smo za patnju i trpljenje rođeni, a da će nam sreća doći kao nagrada kad zatvorimo knjigu. Drugo, meni bliže, jeste ono da smo svi rođeni sa istim pravom na sreću, i da ako čestito njome baratamo, bićemo nagrađeni i kad se biblioteka zauvek zatvori“.

Bez obzira na smene ideologija tokom naših života, mi smo, suštinski, odgajani na hrišćanskim postulatima koji podrazumevaju trpljenje na zemlji zarad sreće na nebu, da pojednostavim. Pošto sam ne ateista, nego agnostik, kako mi jednom napomenu prijateljica Gordana (ne poričem postojanje Boga, jer ko sam ja da tvrdim da ga nema, ja samo u njega ne verujem, ali o tome ćemo drugom prilikom), u neku nebesku sreću ne verujem, pa sad, neka me dobri Bogo, ako ga ima, zbog takvog verovanja kazni i zatvori mi vrata raja kad za to dođe vreme, šta da mu radim ja? 

Dakle, i ja sam bliža ovom drugom poimanju sreće koje navodi Merima. Međutim, ono ne isključuje nužno trpljenje. Opet ću uzeti vlastiti primer, jer mi je tako najlakše: prolazim, a tek ću prolaziti, kroz period velikih psihofizičkih napora i izlaganja raznim neprijatnostima tipa obilaska raznih lekara, a koliko je to istinski neprijatno, većina zna i po sebi, a i pisala sam o tome i ovde. Sve zato što sam odlučila da se vratim životu i da, kako kaže Merima, „čestito baratam svojim pravom na sreću“, sreću da ostatak života PROŽIVIM, a ne PROŽIVOTARIM. I niko mi ne garantuje da mi sutra (tj ovih dana), neki lekar neće reći – eeeeeee, za ovo si malo zakasnila, sad moramo ozbiljno... Ali, o tome ću razmišljati kad se i ako se to desi, jer, ponoviću po ko zna koji put, sama pala, sama se ubila, sama se dovela do ruba „mrtvila“, sve što uspem da spasim biće bonus, nagrada, čak i pred samo „zatvaranje biblioteke“, čak i tada ću znati da sam se trgla, da sam pokušala, da se nisam skroz prepustila, da sam u zrelim godinama naučila da se borim, with much, oh, so much help from my friends!

I još razna mogu biti trpljenja zarad sreće. Ne mogu da se rasplinjujem, ionako sam preopširna, ali uzmimo primer roditelja koji će raditi dva posla, tri posla, da bi svom detetu obezbedio pristojnu egzistenciju, što će ga svakako učiniti srećnim, što će IH učiniti srećnima. 

Ovaj primer mi je dobar da na njega nadovežem Volterovu misao koju sam ovih dana pronašla na fejsu: „Sreća je jedina stvar koju možeš da daješ iako je nemaš, a stičeš je upravo dajući je“. I tu dolazimo na ono pominjano na početku, da „sreću čine stvari male“. 

Ako nešto kažem, a zbog toga se razdragano smeje neko ko se inače, zbog nekih svojih trpljenja, najkraće rečeno, ne smeje mnogo često, onda je taj smeh meni nagrada i sreća, a sreća je i za onog ko se smeje. 

Ako stari prijatelj dođe i kaže mi nešto što mi je rekao pre mnogo godina, još uvek se toga seća, znači da smo jedno drugom ostavili neko zrnce sreće u životu i po jedno posebno mesto, neka je i mestašce, u srcima, mom i njegovom, kud ćeš veće sreće?

Ako je prijateljica, izuzetno dobar čovek, uvek tu da me podrži, ohrabri, pa u trenucima kad malo padnem uvek ume da nađe prave reči da mi vrati optimizam, onda je srećna i ona što to ume, i srećna sam ja što je imam. 

Ovde ne pominjem sreću koju ja drugima mogu da dam, ili je dajem, ipak ja to ne mogu realno da procenim. Ali da volim da činim ljude srećnima je činjenica. To da ih ne činim uvek srećnima je isto činjenica. C’est la vie. 

Merima kaže još i ovo: „Suze dođu kada ih ne zoveš. Kao i smeh. Dobrota ljudska se na dobrotu kači, onako kao čičak, a zloba se razliva poput nabujale reke, i plavi sve pred sobom, nosi što odneti može, a što ne može pokušava da zarazi i uvuče u svoje kolo“.

Ovaj deo o zlobi ću zaobići jer me ne dotiče. Imam sreću (opet!) da komuniciram sa dobrim ljudima, sličan se sličnom raduje. I da, istina je da se dobrota na dobrotu kači. Istina je i to da ponekad čak ni neke dobrote ne umeju da se „zakače“, ali tu bismo sad potegnuli pitanje ega, sujete, nedovoljne želje za razumevanjem, svega onog čega nema tamo gde se dobrote nađu, zbliže i nastoje da se održe upravo u tom najboljem što su. 

I onda... Suze... Suze jer te dirne neka snažno opisana životna priča, suze od sreće zbog tuđe sreće, suze jer saznaš potresnu vest i to u trenutku kad ti je najlepše, i naposletku, kruna svega, neobjašnjive lepe, samo pomalo tužne suze zbog neke jako tužne pesme, ali koja mi „legne“ i kad sam srećna, zbog čega se i sama čudim. Opet dolazimo na onu mešavinu, nije džaba Njegoš pominjao čašu meda i čašu žuči. Sve je to život, ponavljam se, ali – tako je. 

A i Merima, da se ne lažemo, u našim godinama se malo lakše pusti suza nego inače, hahahahahaha!  


Коментари

Nataša каже…
Postoje različita shvatanja sreće, jer smo, prosto, svi različiti, pa sam tim, i različite stvari nas čine (ne)srećnim.

Čovek prolazi kroz razne periode u životu, odrasta kroz neke situacije, sazreva... Kad vratim film nazad, zahvalna sam životu i za onbe loše trenutke, jer su oni neophodni u životu, nužni su kao lekcija o spoznaji i sebe i sreće.

Normalno je da svi tražimo sreću i damislimo da je ona ovde ili onde, uglavnom daleko od nas. Lutamo, lutamo i na kraju shvatimo da je ono što tražimo bilo, ustvari, jako blizu. U nama samima.

Tema je složena, jako, ali ti si sve lepo opisala i znam da ćeš uspeti da izađeš kao pobednik posle tih napora i promena o kojima pričaš. Znam, verujem u tebe i snagu tvog uma, kao i u prijatelje kojima si okružena.
Velimir Ratkovic каже…
Ima Boga i za svaku srecu i nesrecu njemu treba da zahvalimo. Sa vecinom stvari se slazem, ali covek bez Boga u sebi je mrtav covek. Sto vise verujete u Boga vise ce vam ga otimati, sto vise dajete sebe Srce ce vam se raspasti, ali ni tada nemojte reci da je Bog kriv! On zna sta radi i ako vam uzme Srce i dusu on vam samo pokazuje koliko je ustvari bez njega i bez prave i iskonski ciste ljubavi prema ljudima zivot jedno obicno nistavilo. Bog je ljubav!Nema te stvari na ovome svetu koju Bog ne moze da ucini, ali je vazno iskreno i iskonski se pokajati za svoje grehe, a svi smo veoma gresni. Uvek cu polaziti od reci: Da, ja sam najgresniji od svih, i boricu se koliko god znam i umem da ispravim sve svoje greske, a to se postize upornom molitvom i cistim Srcem. I kad ne bi' uspeo u tome sam bih bio kriv. Do prave vere preko pravih iskusenja! Neka nam svima Bog pomogne i onima koji ne veruju i onima koji veruju da istrajemo u ovim teskim vremenima. Bog je u svima nama! On ce nam pomoci! U Ime Oca, i Sina, i Svetoga duha. Amin
Nada Đurović каже…
Veljo, hvala ti na ovom komentaru napisanom s velikom mudrošću jednog tako mladog srca. Ponoviću - ja nisam pozvana da govorim postoji li Bog ili ne, to što ja ne verujem je možda plod mog vaspitanja, drugo vreme je bilo, ili moje nesposobnosti da prihvatim metafizičko. Poštujem svakog ko iskreno VERUJE, bilo u Boga, bilo u neki svoj ideal. Poštujem i tvoju veru. I hvala ti i na ovim rečima: "Neka nam svima Bog pomogne i onima koji ne veruju i onima koji veruju da istrajemo u ovim teskim vremenima". Ljubim te.
Marina Majska каже…
Draga moja, nekako, suze dođu zbilja kad ih ne zoveš - a nekad ih zazivamo kao gladnu godinu, a njih nema, pa nema. Vrlo često svoje tuge ne isplačem, vrlo često progutam suze, a znam da to nije OK, te sam sada u fazi cvetnih esencija koje na tome rade. Pa me rade i ovakva pitanja.

U Boga verujem, ali sam sa crkvom, kao institucijom, u lošijim odnosima, nekako verujem, kao naši slovenski preci da se moliti mogu u senci hrasta, pored reke, kraj upaljene sveće, dok gledam nebo, da mogu da se prepustim emociji, da je Bog dobar i da ga se ne treba setiti samo kad se dese loše i teške stvari - pa kriviti istog za to, već u svakodnevnim radostima naći sebe i svog Boga.

Nado, u jednom se ipak ne bih složila - a to je da je u ovim godinama lako pustiti suzu. Nekada, vraćam se na početak, suze toliko zapeku u nama da jednostavno boli na suvo.

I, joj, hvala ti mnogo na ovom tekstu, na ovom nastavku - što mi dade jednu sjajnu ideju - počinjem da radim rekonstrukciju blogova, i otvaram onda jednu sekciju - tekstovi reakcije - pa ću onda i ovaj tvoj i sve koji budu reakcije, kačiti tamo uz dozvolu autora. :)
Анониман каже…
"Боже, свугде сам те тражио, а ти си био у мени, а ја сам био изван себе." - Св. Августин.
Налетех пре неки дан на ову мисао. Некако ми се надовезује на овај текст, ако реч "Бог" заменимо речју "срећа". Јер, чињеница јесте да врло често људи не препознају срећу коју сами у себи носе...
А и сузе могу бити радоснице, зар не ;)
Nada Đurović каже…
Merima, za suze, mislila sam na hormone i tako to, ali eto, vidiš, iskustva su različita. :)

Suza, potpisujem svaku reč.
Marina Majska каже…
O, te hormonske, one idu... :) Ali, idu i moje šašaFsonske suze - na čudnim mestima i još čudnijim situacijama... :)
rijecanka u dublinu каже…
Ponajvise se bojim da, u potrazi za srecom (za onim sto JA mislim da bi me u odredjenom trenutku usrecilo) ne primjecujem srecu koja JEST oko mene, na dohvat ruke, i da dani tako prolaze...
Nada Đurović каже…
Jasminka, upravo i to jeste poenta mog teksta, lepo si ti zapazila. Sreću čine male stvari - otvorimo širom oči, uši... :o)
Nena3110 каже…
Divan je post o sreći.
Svi možemo biti srećni, sreća je u nama.
Hvala za ovaj lep doživljaj.
Nada Đurović каже…
Hvala tebi, Snežo, na lepim rečima.