Svetliš suncem obasjana ponosito sred Balkana




Evo zemlje koja je nama, Jugoslovenima, zauvek ostala u srcu.

 

Zbog očeve službe rođena sam u Bugarskoj. Svakih nekoliko godina bismo menjali zemlju boravka. U svakoj bih se adaptirala, naučila jezik, običaje, stekla prijatelje.

 

I svaki put se vraćala u moju, jednu, jedinu Jugu. Kosmopolita, da, ali i zaljubljena u Jugoslaviju, da. Kako tada, tako i sada.

 

Kad smo dolazeći na odmor iz Pariza prelazili  granicu na Šentilju, drala sam se iz sveg glasa, na melodiju tada popularnog hita francuskog pevača Žilijena Klera “La Californie”, ja sam urlala “La Yougoslavie”, a srce mi je tuklo kao ludo, stigli smo u našu zemlju, našu Jugu.

 

Danas je Šentilj u EU. Respect. Ali - i nebitno mi je.

 

Depresija me je polako obuzimala još negde od tinejdžerskog doba, ali je počela da se manifestuje sve ozbiljnije krajem osamdesetih (prvo odvajanje od porodice) da bi kulminirala polovinom devedesetih. Došla bi ona svakako, negde mi je u genima, ali je buknula baš tad.

 

Kad je udario brat na brata. Kada je postalo važno kako se ko krsti, ili da li klanja ili ne. Kada smo maglovito dobijali informacije za koje nismo želeli da verujemo da su istinite.  Kada se rušilo sve ono čemu su nas učili i u šta smo verovali. Da rata nikad više biti neće, da su sad svi ljudi dobri, da je pred nama svetla budućnost, da smo mi ponosni Titovi pioniri i omladinci. 

 

O Titu ne bih. On je umeo da se snađe ili mu je neko pomogao da se snađe. Dobro njemu, dobro nama. Moj brat se ljubio s njim, jeste, jeste. Ja nisam (oduvek sam bila skeptična prema idolima). Ali - plakali smo kad je umro. 

 

Bili smo tad u Poljskoj, a moje drugarice, Poljakinje, koje su se tu zatekle kad smo čuli vest, nisu mogle da se načude: “Eh, baš bismo mi plakale da je umro Gjerek!” Nisu mogle da razumeju da je Tito za nas bio neka vrsta Boga.

 

Plakala je cela Juga, kao da je slutila da ja Titova smrt početak njenog kraja. Šta je bilo dalje, znamo. Sad, ako si iz Srbije, na more moraš u inostranstvo. Sad, meni nije više nimalo važno gde sam, ako se to ne zove Juga, pa onda bolje da sam tu odakle su moji preci nekada krenuli na razne strane.

 

Još nešto mi nije važno - da li se zoveš Ante, Mirza, Suada, Majda, Radmila, Božidar, Hamdi, Kole... Važno mi je da si čovek koji veruješ u dobrotu, plemenitost, poštenje, ravnopravnost, toleranciju.

 

A koliko nas je ovakvih? Na hiljade, možda na milione!!!! 

 

Jednom su uspeli da nas zavade, a sad se mnogi od nas gorko kaju što su bili podlegli nacionalističkom ludilu, ili na neki način bili na to primorani. O tragedijama koje smo preživeli, ili nismo, neću. Previše je bola. 

 

Srećna sam što su moji istomišljenici brojni.

 

Poštujem svakog ko gaji svoj nacionalni identitet, ali oprostite, iako sam rođena kao Srpkinja, prakoreni su mi u Crnoj Gori i Dalmaciji, koreni u Bosni, a srce, oduvek i uvek, u mojoj Jugi. Ja sam rođena kao Jugosloven i umreću kao Jugosloven.

 

Tu zemlju volim podjednako od Vardara do Triglava. Srećan ti rođendan, zemljo moja razbijena! 

 

 

 

Коментари

LaBiLnA каже…
I ja sam jugonostalgičarka <3