Introspekcija - past perfect tense

Pročitala sam nedavno neku svoju odavno napisanu bilješku, iz vremena kad me je ego radio u mnogo širem opsegu nego sad. Kako me vide drugi, kako ja vidim sebe, pa mi je kao svejedno, pa sam autodestruktivna, pa staru keru ne moš novim trikovima naučiti itakoto, koga zanima, nek' čita, ja bih to sve rado ostavila iza sebe. Bila sam se prepustila flertovanju sa smrću i čekala da vidim ko će pobijediti. Neki meni bliski ljudi su mi pripisivali i "Kalimero sindrom". Ne. Nije meni niko kriv do ja sama. Sama pala, sama se ubila.

Sad čitam i smiješna sam sama sebi. Na što mi sve to? U redu je da radim na sebi da bih pobijedila svoje strahove, prestala da ih zatrpavam hranom, ubijedim sebe da urnisana kičma nije još jedno upozorenje moje anksioznosti da je ona ipak jača (a i to ću znati za koji dan), smiješna sam i ovo što pišem, ali imam potrebu nešto da pišem, a kako rekoh nekoliko puta kroz statuse na fejsu, ljudi koje ja istinski zanimam su EKSTREMNO rijetki, a analize... pa... ipak svako nekako mora to samostalno da odradi, bar lavovski dio toga. Pa zato upravo i pišem - ne treba ja sebe da samoanaliziram javno, nego negdje van ovog bloga. Isto kao što ne treba stres zbog hrabrog koraka u novi život da umirujem raznim zatrpavanjima, pošto smo cigarete, je li, batalili prije dvije i po godine i one više ne dolaze u obzir.

Zbog čega ovo pišem? Zbog simboličnog naslova ovog bloga - "Klackalica". Usponi i padovi. Kad padneš, ustaneš i ideš dalje (banalnost, ali kod mene bar je sve potreba za ravnotežom koje nemam dovoljno, odnosno imam je veoma malo - i fizičke i psihičke, a cilj mi je da da je dovedem bar do neke optimalne). Lijepo kaže Rumi: Life is a balance between holding on and letting go. Pa ko se kako snađe...

Zbog čega ovo pišem? Zbog sklonosti da se lako prepustim down fazi i da smatram da svakom smetam i da sam svakom višak. Pa šta? Važno je da budem dobra sebi. Jeste, sad sam u fazi pada, ali nisam prestala da budem borac, samo prokrastiniram (odlažem planirano).

Pišem ovo jer, poznajući sebe i svoju poganu prirodu usamljenog čudaka, ponekad pomislim da bi najlakše bilo otići, preći, kako se sad poetski kaže, s one strane duge...

E, nećeš majci. Nisi odlučila kad ćeš na ovaj svijet doći, a ako ne umiješ da se boriš, znači da nije bilo suđeno tu da budeš. Ako si tu, treba da se boriš da istraješ dokle ti je zapisano.

A zašto sam ovo ipak napisala javno? Pa... Ipak ja radije gledam čašu polupunu, možda ću ohrabriti nekog pesimistu.

A i piše mi se nešto, i sjetila sam se tate i njegove vječite šale "Život je borba, a Borba košta deset dinara". Dal' to možda znači da ta borba nije toliko teška?

Jer ne želim da mislim da nije vrijedna više od deset dinara.




Коментари

LaBiLnA каже…
More ako ti ja dođem tamo u Batajnicu, ili đe si sada krvtijebem, ima da vidiš i borbu, i zvezde i 10 dinaLa.