Kako da ti strah ne pojede život

Bila sam u četvrtom ili petom osnovne kad me roditelji nisu pustili na rekreativnu nastavu. Tada smo živeli u Parizu, imala sam sjajnu učiteljicu, strogu, ali osećajnu i pravednu,koja se zvala gospođica Rossignol (slavuj). Ubeđivala je moje roditelje da će paziti na mene kao na svoje dete, da se ne moram skijati, mogu se samo sankati, uzalud... Ostala sam kod kuće, zbog onog ustaljenog "a šta ako...". Decenijama kasnije, to večito prisutno "šta ako..." me je odvelo u pakao anksiozne depresije sa agorafobijom.

Godinama sam dozvoljavala strahu da polagano gricka moj život. Prvo sam izbegavala široke bulevare, pa gradski prevoz, pa ulice uopšte. I danas mi treba izuzetno mnogo hrabrosti i odličan bioritam da sama pređem preko najuže uličice koju možeš da zamisliš.  Dešavalo se da, i kad sam živela u majušnom stanu, ne smem da odem od sobe do kuhinje. Dešava se i danas, kad živim u velikom stanu, da "zabagujem" na nekom mestu i da mi se jedinim izlazom čini da skliznem niza zid i sednem. A ako sednem, kako da ustanem? Strah, zatrpavan hranom, nataložio je gomilu suvišnih kilograma. Hendikep koji nosim od rođenja tu nimalo nije od pomoći.

Onda se stvori začarani krug zavisnosti u kome sedim pred kompjuterom, jer je tako najlakše i zarađujem neke pare, bez kojih, na žalost, život ne funkcioniše, osim ako nisi u nekom bajkovitom svetu Bistrih Potoka, a i tad ti je potreban neki minimum.

Zatim dođe saznanje da je život samo jedan i da se začarani krug mora prekinuti, a IZBEGAVANJE situacija koje izazivaju strah da se zameni SUOČAVANJEM.

Pa promenim sve. Navike, a zatim i mesto stanovanja. Zažmurim na probleme za koje ne snosim krivicu (možda donekle odgovornost, ali na "divljem" Balkanu caruju poremećene vrednosti i najbitnija je borba za goli opstanak). Krenem da se rešavam kilograma, vežbam, šetam, pazim na ishranu. Zadovoljna sam, živim punim plućima.

E, daaa... Ne da se strah tako lako, a ni depresija. Vraćaju se kilogrami, vraća se sedenje, strah više ne gricka moj život, već, Boga mi, grize solidne komade. Posledično, "puca kičma", praktično doslovno, jer mi se lomi jedan pršljen. Eto još jednog razloga za strah, koji ponovo zatrpavam hranom, začarani krug se vraća.

I svaki put kažem sebi - sutra, sutra je novi dan, od sutra počinjem ispočetka. Ako mogu srećno da žive Nik Vujičić i Dejana Bačko, mogu i ja.

Sreću čine male stvari. Kad vidim "krezubog" šestogodišnjeg bratanca koji mi se kezi u kameru jer uživa u mojoj radosti što je sladak tako bez zubića. Kad me nasmeje dobra šala, kad me obraduje lepa reč, prijatna slika, dobra muzika, kad uronim u Jadran i plivam, kad nezgrapna velika žena bar u svojoj glavi postaje delfin ili sirena.

Kad ujutro otvorim oči i pomislim - živa sam i danas je još jedan dan u kome može da se desi toliko toga.

Onda ustajem, spremam se za novi dan, pijuckam kafu, iščekujem poslovne ponude ili šaljem urađene prevode. Ponekad se viđam i razgovaram sa prijateljima i porodicom. Stvaram uslove za radost.

Jer više volim da mi život gricka radost nego strah. Strah je samo tu da me opomene da moram pomoći sebi. Da sam za svoju dobrobit odgovorna samo ja.

With a little help from my friends.  

Коментари

Ivana каже…
Deluje mi da ako napišem neki generični komentar, poput sjajni ili odlično, umanjila bih vrednost tekstu. Pronašla sam se itekako, tačno znam taj osećaj parališućeg straha šta ako i svakodnevne borbe da se rade stvari i ide u nove pobede uprkos njemu.
Tekst me je dotakao, toliko.
LaBiLnA каже…
Tako je Nadalina, suočavanje sa problemom je najbitnije. Jebogaotac, pa nije problem veći od tebe, suncetiEbemdatiEbem :*
Ljica каже…
Moja Naco, otvorila link koji si podelila ali sam se zaradila i sad pročitala. Čitam i pitam se otkud mi ta stranica i sve hoću da ti pošaljem link uz komentar "Ovo kao da si ti pisala, jbt!" :) Onda pogledam link i shvatim :) Toliko o mom rastrojstvu. Nekad, nažalost, nasledimo strahove i ponašamo se kao da bez njih ne možemo da živimo. A možemo. Najvažnije, ako ne i jedino zaista dobro čemu su me roditelji naučili bilo je da se ne plašim. Ničega. I nikoga. I ja sam ti u kontra fazonu a možda bi ipak valjalo da se bar ponekad uplašim. Sebe ako ničeg drugog. Jer što čovek može sebe da upropasti to niko ne može. Ljubim te puno <3 Ljica
Nada Đurović каже…
Hvala vam, devojke!
Анониман каже…
Draga moja Nado, samo hrabri ljudi, kao sto si ti, mogu da sednu i da se ovako suoce sa svojim problemima...kukavice uvek beze u onu floskulu "drugi su krivi". Za vreme ovog tamnicenja u martu i aprilu, ziveci u malom stanu na devetom spratu, sa balkonom od 1,5mx 1,5m, dozivljavala sam prave napade panike, tacno u 17 casova, kada je bio pocetak "policijskog casa". Sve do dana kada sam samoj sebi rekla, ako mi dodje da puknem, nece moci, izacicu...Sve to prodje, nisam pukla, nisam ni izasla...idemo dalje...Cestitam ti na blogu, iako nisam dovoljno pismena za ovakve stvari, cuvaj se, drzi se, tvoja skolska sa faksa...
Nada Đurović каже…
Sve je okej, ali da ti nisi dovoljno pismena za ovakve stvari, neće baš biti. Hvala ti a komentaru (a inače, valjda smo i u istu gimnaziju išle) :)