Pismo prijateljima


Dragi prijatelji,
rekla sam već odavno, a i ljudi koji me znaju to znaju, da mi je godinama život usmeren na kompjuter i na Net. O dobrim i lošim stranama Neta sam već ovde nadugačko. Jednom rečju, ima i jednih, i drugih, ali – pravi život je pravi život, ako hoće čovek da ga živi. Net je negde zaštita, negde način da iskažete ono što možda u pravom životu ne biste, lakše se otvarate, sad pričam samo o dobrom, jer pišem vama, prijateljima, onima koji to već jesu i u stvarnom životu od ranije, onima koje kao takve doživljavam ovde i koji su postali ili će postati i stvarni prijatelji, a i onima koji možda, sticajem okolnosti, to nikada neće postati u stvarnosti, ali to ne umanjuje na značaju našem osećanju istinskog prijateljstva ovde.
Neprijatelje ne smatram da imam, jer ih nisam zaslužila, pa i ako ih imam, njima ovde neću reći ni reč, jer nisu zaslužili.
I tako, nastade vreme kad sam reaktivirala ovaj blog i samim tim se malo aktivirala na fejsbuku, koji mi je dotle uglavnom stajao za povremene objave i za pregledanje tuđih.
I kako već rekoh jednom ovde, upoznah nove ljude, od kojih se neki presecaju sa nekim starim poznanicima, neki su skroz novi za mene, ili su bili, svi ćete se vi prepoznati, da ne dužim ni oko toga.
Bitno je čemu ste me naučili, a možda sam i ja vas nečemu naučila ili ću, a i vi ćete mene još, izvesno.
I bitno je to da u svom kolebanju da li da zapostavim fejs jer mi odvlači puno vremena, a i ume ponekad da pobudi neke moje osobine koje mi smetaju i koje me remete (čitaj – fejs generalno i ako mu se posvetim neumereno), ipak odlučujem da ostanem, umereno, zbog vas, prijatelja koje upoznajem, od kojih učim, koji me upoznaju i koji od mene uče. Da ostanem da, ali da svaki kontakt koji vredi i koji može da se pretvori i stvarni to i ostane ili postane, na ovom nivou da se zadržavam ne bih, ako ne moram.
Naučila sam da sam jaka, iako ja mislim da sam slaba, ili sam jaka u svojoj slabosti.
Naučila sam da sve mogu kad hoću. I hoću.
Naučila sam da sam neizdrž, a da je strpljen spašen.
Naučila sam da volim da filozofiram/pojašnjavam čak i kad je to suvišno.
Utvrdila sam već odavno naučeno, da moje "što na um, to na drum", nije uvek poželjno ni pametno, ako poštuješ onog drugog. Jesam ja takva po prirodi, ali s ljudima nekad moraš malo diplomatski, pa i s najbližima, koliko god to bilo teško. 
Naučila sam da sam dobar čovek, dobro, to sam znala, ima mnogo manje u meni lošeg nego dobrog, ali dobro je kad ti to kažu i potvrde prijatelji. Neki mi rekoše i da sam razumna. Dođu i ispričaju mi crtice neke svoje životne priče, i pitaju se ima li kraja zlu na ovom svetu?
Nema, na žalost. Priča koja mi je u kratkim crtama ispričana samo je jedna od klasičnih životnih priča u kojima dobar čovek, suštinski pun optimizma, doživi napade od zlih i/ili nesrećnih ljudi.
Nema kraja zlu, odgovaram na postavljeno pitanje. Ali, mnogo nas je dobrih i mnogo je dobrog, i ka dobrom se treba okretati. Kad imaš podršku dobrih ljudi, sve probleme je lakše prevazići.
I tako, dragi moji prijatelji, hvala vam što ste tu. Zahvaljujući vama vraćam se životu, radosti, bliskosti s ljudima. Svako od vas doprinosi u onoj ili ovoj meri da tako bude. A završiću standardno fejsovski:

<3 Nada

Natpis ukrala od Jovana Milanovića:





Коментари

OljaKa каже…
Iako volim da se raspišem i ja ću ovog puta biti kratka <3 Ipak, ne mogu da ne dodam, drago mi je da si moj prijatelj,veoma.
Nada Đurović каже…
Takođe, Olja <3
Rada72 каже…
I meni je drago što smo prijatelji..<3
Nada Đurović каже…
I meni, Rado <3
Анониман каже…
Nema kraja zlu, ali nema kraja ni dobru. Izolovati se od zla koliko je moguće, činiti dobro koliko je moguće. Povremeni otkloni su korisni da se čovek podseti svog mesta u vremenu i prostoru.
Nataša каже…
Odličan post. Ima nas raznih, i dobrih i manje dobrih, da ne kažem zlih, ali ono što je loše, pomaže nam da shvatimo i prepoznamo ono što je dobro. To je, opet, neka ravnoteža.

Svakako je tačno sve što si nabrojala i svi smo satkani od suprotnosti koje se u nama smenjuju. To je ljudski. Biti jak je dobro, ali nije loše biti slab ponekad, zaplakati, "daviti" ljude svojim razmišljanjima... Da je drugačije, ne bi bilo normalno.
Nada Đurović каже…
Vaso, uncute nijedan, tebi se katkad omakne, pa se i potpišeš. Znači - može, a? :o)
Анониман каже…
(Y)
Nena3110 каже…
Drago mi je što smo u net kontaktu.
Dopada mi se tvoj stav, uglavnom se slaže sa mojim, mada sam ja teško shvatila da ipak u virtuelnom svetu ne treba biti jednako otvoren i iskren kao u realnom.
Da ima dosta dobrog i dobrih ljudi, slažem se :)
Negoslava каже…
Možeš ti to, SEM!
Unknown каже…
Nado, generacijo. Drago mi je da smo prijatelji. Nisi nista "ukrala". Mala pozajmica.
Nada Đurović каже…
Snežana, da ne treba biti u virtuelnom svetu jednako otvoren kao u realnom, tačno je. Ali srodne duše se uvek pronađu. :)

Nego, ženo mog života :) hvala na podršci :) (ovo je interna šala, zna ona zašto)

Jovane, generacijo, hvala što si svratio. I meni je drago što smo prijatelji, friški, a k'o da se znamo sto godina! :)
Nada Đurović каже…
Iskrice, mila moja F, ti si... Imaš vrlo, vrlo posebno mesto. U očekivanju dvorišnih kafa, voli te tvoja F. :)
rijecanka u dublinu каже…
Kao i sa drugim stvarima u zivotu, umjerenost na Internetu je vrlina. Umjerenost u onom sto govorimo i s kime nase objave dijelimo. Umjerenost u kolicini vremena online. Jer to utjece na nase odnose sa ljudima in real life, na nase zdravlje, i um. Kao i sa drugim stvarima u zivotu, umjerenost je tesko postici! Znam po sebi. Previse sam na Netu, voljela bih vise citati, biti vise fizicki aktivna.
Nada Đurović каже…
Riječanka, hvala na poseti, a svaku reč iz Vašeg komentara mogu da potpišem.
Olivera каже…
Upoznale smo se nekad davno, na "krsti" i eto nas u dugogodisnjem kontaktu. Nismo se uzivo upoznale, sto ne znaci da i necemo. Volim da citam sve sto napises, obratim paznju na sve sto podelis, smatram te zanimljivom, duhovitom, inteligentnom i dobrom osobom, i drago mi je sto smo prijateljice....bar na fb, do nekog "live" susreta, negde, nekada.....