Neki od vas znaju zašto toliko
volim Ruse i Rusiju. U najosetljivijim godinama išla sam u (tadašnju) sovjetsku
školu i družila se s decom iz zemalja
bivšeg socijalističkog bloka. Zavolela sam svu decu, naročito rusku,
školu, nastavnike, da,da, čak i njih. Jako sam patila kad je trebalo da se
rastanem sa svima njima. Završila sam filološki fakultet,ali ruski mi je bio
pod B, jer sam bolje govorila francuski i kao svaka lenština, izabrala lakšu
varijantu. Na ruskom sam mnogo čitala, gledala filmove, slušala muziku, jedno
vreme gledala njihov TV. I eto, prošlo je 40 godina, ja mislim da ruski sad
govorim mrljavo (mogu da prevodim s ruskog skoro pa svašta, ali na ruski samo
najjednostavnije stvari). Uopšte, mnogo volim i jezik i mentalitet i kulturu,
posebno književnost.
A i ovde uopšte vole Ruse. „Nas i
Rusa trista miliona“, kažu i ponose se istom slovenskom osećajnom dušom.
Posebno baš ovde, u Crnoj Gori. I sve je to sjajno. I istinito. Ali...
Većina vas zna da imam poteškoće
sa kretanjem i agorafobiju pride. Neki od vas znaju da sam bila utonula u
depresiju, na putu ka laganoj smrti. A onda sam ipak odlučila da se borim. To
nije uvek lako, ali za početak sam prešla da živim u zvanično drugu državu. Pri
traženju stana u Crnoj Gori, jedna od reakcija je bila: „A šta ako joj se nešto
desi, a ona je ovde sasvim sama?“ Pa bilo kome može bilo šta da se desi, a
nisam ja jedina koja živim sama. Srećom, ima mnogo ljudi koji dobro misle, koji
misle o dobrom i koji vide čašu polupunu, a ne polupraznu; ili koji sa
neutralnim stavom gledaju svoja posla i
puštaju ljude da se sami snalaze.
Odlučila sam da napravim još jedan
korak u svojoj nezavisnosti i došla sam na more – sama. Moram da priznam da sam
precenila svoju sposobnost da prevalim par stotina metara do plaže (prošle
godine sam mogla, ali nisam bila sama),a moj stanodavac, trljajući ruke dok je
uzimao pare, mi je govorio da će me odvoziti i dovoziti, a zatim mi je stalno
napominjao kako je to njemu obaveza (za koju je i preplaćen) i stalno ponavljao
kao mantru ono poznato – ti to ne možeš, morala si znati da ne možeš, zašto
pokušavaš ono što ne možeš. A kada bi mi uspevalo da odem sama, „brinuo se“,
zvao, ne mogavši, valjda, da veruje da sam uspela. „Ti to ne možeš, ti to nisi
u stanju“, te reči sam mnogo puta slušala od detinjstva. A ja nekako ipak –
mogu... Da, još uvek mi treba pomoć, a trudim se da nikom ne budem na teretu i
potpuno sam svesna svojih ograničenja.
Pokušala sam da nađem smeštaj
bliže plaži. I bilo ga je, na dva koraka od mora. Dok sam se ja dogovarala s
ćerkom, gospođa koju ćemo zvati alapača je ispirala usta sa mnom u priči s
majkom. U krajnjem ishodu su me odbili. I opet: „Šta ako joj se nešto desi, a
sama je?“ Ispostavi se da gospođa alapača živi na Zapadu i da bi tamo „moj
slučaj“ imao pravo na tuđu negu i pomoć. Pa nisam u kolicima, jebote! A sa
strahom od širokog prostora se borim, kao i sa svim svojim ostalim problemima!
„Kratkoća je sestra nadarenosti“,
rekao je Čehov. Pročitah to na omotu. A na kakvom omotu, saznaćete u drugom
delu.
Коментари