Mogla bih možda i ja da pišem lepo i ozbiljno, šta ja znam.
Umela sam nekad, kad sam bila mlada.
A sad više ne umem, i ne smem, jer su me pojeli strahovi.
I jer ne postoji nada.
Zapravo,postoji ona, klizi po nekom izrovarenom zidu, noću, kad se okrenem na levu stranu da bih zaspala (drukčije ne mogu, a uvek se pitam kako to da baš na stranu gde je srce ležem i kako to moje srce može da podnese), ja je ne gledam, tu nadu, jer žmurim, ali znam da se kotrlja po tom izlokanom zidu koji čeka neke bolje dane i popravke nekih odavno sjebanih vodoinstalacija, i znam da se krije negde u betonskim naborima da je strah ne bi dokusurio, jer onda ne ostaje ništa.
Mogla bih da budem društveno angažovana i da urlam po krovovima o tome kako je sve sjebano, i da me zatvore, al' ni to se neće desiti, jer ja ne da na krov ne mogu da se popnem, nego ni na ulicu ne mogu da izađem. Ne kukam i ne žalim se jer - sama pala, sama se ubila, sama sebe dovela dovde gde sam sad.
Mogla bih da vezem, pletem, pravim neku grnčariju, gajim cveće, radim još nešto lepo ili korisno rukama osim tipkanja po tastaturi, mogla bih malo pažljivije da kuvam a ne svaki put da kažem eh, ovo je ipak trebalo ovako, a ne onako, al' dobro, pojede se to što skuvam, nije baš totalni krš, i sledeći put ću bolje, obećavam.
Mogla bih da se pravim da sam nešto što nisam i da pričam kako tačno znam ko sam i šta hoću, a u stvari ne znam ništa, i ne znam ni da li sam dobra, ili loša, i ne znam šta znači biti dobar ili loš, jer nije ništa samo crno i belo, i ima mnogo, mnogo više od pedeset nijansi sive...
Mogla bih da potonem do samog dna ne bih li se odbila petom o zastrašujući bljuzgavi mulj, ne bih li nekako krenula prema površini, ali čemu to sve, čemu, nit' bih dole, nit' bih gore, nešto će se izvesno desiti nekada, dobro ili loše, što će me na nešto naterati, ili će sve prekinuti.
A ja nekako ravnodušna.
Umem da zaplačem zbog tuđe nevolje, zbog tuđe tuge, zbog tuđih problema. I umem da zaplačem kad me ne razumeju, jer je to jako tužno. Meni je tužno.
A na pomisao da se sve može prekinuti, uglavnom se samo nasmešim.
Depresijo, jebem ti mater.
(Ovo je pisano usled izvesnih uticaja, da ne ispadne da 'oću ja, mala, da se igram u dvorištu velikih, a da me ne provale. Nego priznajem lepo).
Umela sam nekad, kad sam bila mlada.
A sad više ne umem, i ne smem, jer su me pojeli strahovi.
I jer ne postoji nada.
Zapravo,postoji ona, klizi po nekom izrovarenom zidu, noću, kad se okrenem na levu stranu da bih zaspala (drukčije ne mogu, a uvek se pitam kako to da baš na stranu gde je srce ležem i kako to moje srce može da podnese), ja je ne gledam, tu nadu, jer žmurim, ali znam da se kotrlja po tom izlokanom zidu koji čeka neke bolje dane i popravke nekih odavno sjebanih vodoinstalacija, i znam da se krije negde u betonskim naborima da je strah ne bi dokusurio, jer onda ne ostaje ništa.
Mogla bih da budem društveno angažovana i da urlam po krovovima o tome kako je sve sjebano, i da me zatvore, al' ni to se neće desiti, jer ja ne da na krov ne mogu da se popnem, nego ni na ulicu ne mogu da izađem. Ne kukam i ne žalim se jer - sama pala, sama se ubila, sama sebe dovela dovde gde sam sad.
Mogla bih da vezem, pletem, pravim neku grnčariju, gajim cveće, radim još nešto lepo ili korisno rukama osim tipkanja po tastaturi, mogla bih malo pažljivije da kuvam a ne svaki put da kažem eh, ovo je ipak trebalo ovako, a ne onako, al' dobro, pojede se to što skuvam, nije baš totalni krš, i sledeći put ću bolje, obećavam.
Mogla bih da se pravim da sam nešto što nisam i da pričam kako tačno znam ko sam i šta hoću, a u stvari ne znam ništa, i ne znam ni da li sam dobra, ili loša, i ne znam šta znači biti dobar ili loš, jer nije ništa samo crno i belo, i ima mnogo, mnogo više od pedeset nijansi sive...
Mogla bih da potonem do samog dna ne bih li se odbila petom o zastrašujući bljuzgavi mulj, ne bih li nekako krenula prema površini, ali čemu to sve, čemu, nit' bih dole, nit' bih gore, nešto će se izvesno desiti nekada, dobro ili loše, što će me na nešto naterati, ili će sve prekinuti.
A ja nekako ravnodušna.
Umem da zaplačem zbog tuđe nevolje, zbog tuđe tuge, zbog tuđih problema. I umem da zaplačem kad me ne razumeju, jer je to jako tužno. Meni je tužno.
A na pomisao da se sve može prekinuti, uglavnom se samo nasmešim.
Depresijo, jebem ti mater.
(Ovo je pisano usled izvesnih uticaja, da ne ispadne da 'oću ja, mala, da se igram u dvorištu velikih, a da me ne provale. Nego priznajem lepo).
Коментари