Mogla bih...

Mogla bih možda i ja da pišem lepo i ozbiljno, šta ja znam.

Umela sam nekad, kad sam bila mlada.

A sad više ne umem, i ne smem, jer su me pojeli strahovi.

I jer ne postoji nada.

Zapravo,postoji ona, klizi po nekom izrovarenom zidu, noću, kad se okrenem na levu stranu da bih zaspala (drukčije ne mogu, a uvek se pitam kako to da baš na stranu gde je srce ležem i kako to moje srce može da podnese), ja je ne gledam, tu nadu, jer žmurim, ali znam da se kotrlja po tom izlokanom zidu koji čeka neke bolje dane i popravke nekih odavno sjebanih vodoinstalacija, i znam da se krije negde u betonskim naborima da je strah ne bi dokusurio, jer onda ne ostaje ništa.

Mogla bih da budem društveno angažovana i da urlam po krovovima o tome kako je sve sjebano, i da me zatvore, al' ni to se neće desiti, jer ja ne da na krov ne mogu da se popnem, nego ni na ulicu ne mogu da izađem. Ne kukam i ne žalim se jer - sama pala, sama se ubila, sama sebe dovela dovde gde sam sad.

Mogla bih da vezem, pletem, pravim neku grnčariju, gajim cveće, radim još nešto lepo ili korisno rukama osim tipkanja po tastaturi, mogla bih malo pažljivije da kuvam a ne svaki put da kažem eh, ovo je ipak trebalo ovako, a ne onako, al' dobro, pojede se to što skuvam, nije baš totalni krš, i sledeći put ću bolje, obećavam.

Mogla bih da se pravim da sam nešto što nisam i da pričam kako tačno znam ko sam i šta hoću, a u stvari ne znam ništa, i ne znam ni da li sam dobra, ili loša, i ne znam šta znači biti dobar ili loš, jer nije ništa samo crno i belo, i ima mnogo, mnogo više od pedeset nijansi sive...

Mogla bih da potonem do samog dna ne bih li se odbila petom o zastrašujući bljuzgavi mulj, ne bih li nekako krenula prema površini, ali čemu to sve, čemu, nit' bih dole, nit' bih gore, nešto će se izvesno desiti nekada, dobro ili loše, što će me na nešto naterati, ili će sve prekinuti.

A ja nekako ravnodušna.

Umem da zaplačem zbog tuđe nevolje, zbog tuđe tuge, zbog tuđih problema. I umem da zaplačem kad me ne razumeju, jer je to jako tužno. Meni je tužno.

A na pomisao da se sve može prekinuti, uglavnom se samo nasmešim.

Depresijo, jebem ti mater.

(Ovo je pisano usled izvesnih uticaja, da ne ispadne da 'oću ja, mala, da se igram u dvorištu velikih, a da me ne provale. Nego priznajem lepo). 

Коментари

Анониман каже…
Poseban respect za hrabrost potrebnu da se ovako otvoriš. Prema sebi, lako je za druge. Oni pročitaju i manje ili više brzo zaborave. Ali ovo je jedan zaista važan korak. Ako si, jel'te, pametna. I ako misliš da Aleksa ima i sa ove strane tetku još dugo...
Nada Đurović каже…
Tnx :o)
zelena каже…
Bez zolofta ništa, ja da ti kažem.
Nada Đurović каже…
Pa ja bez zolofta i njemu sličnih oči ujutro ne otvaram.
OljaKa каже…
Htela sam da napišem nešto mnogo pametno, da te cimnem, podignem, al pamet mi se u čvor vezala, jer, šta reći nekom ko i sam, najbolje, zna odgovore na svoje strahove. Ipak, da ne bude da nisam htela, a opet, ne mogu da se oduprem onom profesionalnom delu u sebi, skoro nikad, preporučujem čitanje, opet ako već jesi, knjige "Put kojim se ređe ide", a možda i "Kako promeniti sopstveni život" i ma koliko se smejala ti,možda, ili svi koji ovo budu pročitali, izgelda šašavo, ali deluje. Samo treba prepoznati jer, lek jeste uvek u nama, za skoro pa sve. Uzgred, život je lep, pa nek je, kako ti to lepo kažeš, sjeban do daske, jer, samo jednom se živi, a kad je tako, e onda se živi do daske, a ne umire se na parče i ne odustaje se ni po koju cenu ni od onih ružnih trenutaka bez nade, jer se ona negde sakrila, a mi je ne vidimo. A možda da pogledamo malo bolje, oko sebe, bar. Ajd, živa bila ti meni i samo piši, jer ima nas koji volimo to što ti pišeš, jer kad napišeš, staviš srce na dlan, a to malo ko ume i sme ;)
Nada Đurović каже…
A ja, Olja, drugačije ne umem, zato ni ne pišem kad mi se ne da da se "otvaram". Hvala na lepim rečima.
Митоман каже…
Nado, glavu gore zmaju stari! :) Razmišljaj, ali ne previše. Moraš sebe staviti pod sopstvenu kontrolu, inače ode mast u propast. Samo ojačaj karakter, mrvu po mrvu i biće sve u redu. Podrška u vidu zagrljaja - \o/ <3
Nada Đurović каже…
Hvala, dragi druže. Ja ne znam kako da se motivišem i pokrenem, jer ne vidim tome neki smisao, ili me je pak depresija već previše savladala. Mada, nisam ja mnogo različita od drugih lenjivaca (nikakva mi uteha to nije), samo što se kod mene dosta toga skupilo... Ali... ako ne kročim na prvi stepenik, nikad neću stići do vrha stepeništa...
Анониман каже…
Depresija ne postoji. Od ovog trenutka ti si zdrava žena! I piši... pišipišipiši lenjivice jedna bRezobrazna ;) :*