Šlagvort je bila borba sa demonima, al' pošto sam ja brbljiva...

Što kaže narod - pas rek'o, pas porek'o, rekoh neću više pisati ovde, al' pošto pauziram na fejsu (dokle li?), negde da blebećem moram.

A i dade mi jedan moj drug jutros šlagvort ranom zorom, pita on mene, a propo nekog mog komentara na fejsu, gde sam pisala kako je u borbi sa demonima samoća najbolji saveznik: "Otkad je borba sa demonima najbolja u samoći? Ta je bitka najteža".

Eeeeeeeee, pa upravo najteže bitke čovek vodi sa sobom - sam. Podrška jeste značajna, bilo da se radi o roditeljima, prijateljima, psihologu, psihijatru, bračnom drugu ili već partneru, nekom ko ti je posebno drag, sve to može da bude boost, tačno je. I jeste. Ali, pođimo od ovog prostog primera: posle nekoliko razgovora, čika doca za glavu mi je pre nekoliko godina rekao: "Sad, polako, pravi koncentrične krugove, svaki dan korak više", suština je bila da sebi pomognem sama. SAMA. Uz podršku i pomoć dok to bude potrebno, razume se, ali najveći deo "posla" je na meni.

A ja? Kako realno, objektivno i samokritično napisah sinoć na fejsu - defetista, defanzivac, ovde dodajem - večito idem linijom manjeg otpora, a pre svega: ZAVISNIK. I pre svega, e sad, ne mogu da odlučim, dobro, ipak sam veći zavisnik od cigareta, ali odmah zatim, ili u istoj ravni, ide - EMOCIONALNA ZAVISNOST. Da, daaaaa... Za sve te godine otkako mi to čika doca reče, ja sam, umesto cveća na terasi, gajila i negovala svoje zavisnosti raznih vrsta.

Sad bih se posebno osvrnula na emocionalnu zavisnost, jer, aj' da se ne lažemo, itekako je važno da čovek bude srećan u tom nekom pravcu - privrženost, ljubav, nema veze kako ćemo to zvati i na kom nivou će se to odvijati, ali je važno. Koje sve mi kamuflaže koristimo da bismo se tu nekako pozicionirali (da, da, i ja, sva tako ekstrovertna, biće ti jasnije u daljem tekstu), a da pritom ostanemo veliki (bar ja se trudim da ostanem velika)!!!  Tu se po ko zna koji put mogu pozvati na naslov ovog bloga i na to neko večito balansiranje između hteti i moći, koje neminovno dovodi do - krize.

Pođimo najpre od toga da nijedna zavisnost nije dobra, pa ni emocionalna. Ovde mogu pomenuti onu floskulu o tome da biti srećan s nekim ne znači biti zagledan jedno u drugo, već gledati zajedno u istom pravcu (ma koji to pravac bio, dodajem ja). Znači - zajedno, a svako za sebe, slobodne ličnosti spojene vlastitim izborom, ali koje pre svega ostaju baš to - slobodne.

Mnogi ljudi su zvanično "sa obavezom", a zapravo su vrlo slobodni, ako ne u praksi, a ono u glavi i u srcu... Toliko slobodni da ih to dovodi do usamljenosti, ali ne mogu sad da pravim velike digresije, izgubiću nit.

Isto tako, ima nas koji smo zvanično slobodni, podjednako usamljeni, ali - emocionalni zavisnici.

To rekoh onako usput, kao ilustraciju moje poznate devize da nije nikad sve samo crno ili belo, nego ovo sam htela da kažem:

ono što ja istinski želim jeste da budem velika, da ako nekog volim, to bude kao u Poslanici Korinćanima (ljubav sve prašta, sve trpi, ništa ne traži).  To podrazumeva upravo i poštovanje slobode onog drugog. U praksi to izgleda ovako - koliko mi prostora daš, toliko se izlijem, i jako se trudim da poštujem ono što bih želela da i kod mene poštuju, a to je moje pravo na slobodu.

Međutim, sve je to, čak i kad tako izgleda (ili meni izgleda) u praksi, samo teorija. Jedno je to što ja želim da budem velika i da poštujem pravo na svoju i tuđu slobodu i nezavisnost, a drugo je moja istinska potreba, a to je neka konstantna pažnja tog nekog bitnog. A nerealno je očekivati da to bude konstantno, pa, polazim od sebe, kada mi se tako nešto desilo, ponekad sam se pitala kako je to moguće i da li je to normalno (a što ovde ubacujem pojam normalnosti, i šta je uopšte normalno, pitam se po ko zna koji put), a opet, čim bi se desilo da ta pažnja pomalo popusti, kod mene bi počeli da se bude ovi šlagvortni demoni, možda opravdano, možda neopravdano, tek, oni se probude, ja ih pustim da me žderu (tj puštala sam ih ranije), oni mi "stavljaju klipove pod točkove", počnem da paničim, izgubim orijentaciju i kontrolu, i sve se završi prilično loše (dobro, u nekim slučajevima i druga strana ispadne sa debelim fijukom u glavi, ali to je nešto s čim čovek uvek mora da računa).

Naravoučenije - u dubokim emocionalnim vodama se slabo snalazim. Na površini, solidno. Neobavezno, ležerno, lepršavo, može, super... Mdaaaaaaa, kad se sad osvrnem u prošlost (rekla sam mladost? ma neeeeeee, pa ja sam još uvek devojčurak, šta ti je!), skapiram da bih ja uvek kretala tako ležerno, da bi zatim taj neko postao bitan. Reći ćeš da je to uvek tako. E nije, jer ja znam šta podrazumevam pod ležerno, al' otišla bih predaleko kad bih još to krenula da objašnjavam. Uglavnom, kod mene su često neki procesi obrnuti, pa, ko razume, shvatiće.

I tako, poučena iskustvom i uslovljena okolnostima, kad vidim da moja slavetna klackalica (ona gde je na jednoj strani hteti, a na drugoj moći, pazi na času, bre!) krene malo energičnije da me treska, a to znači da demoni samo što nisu, ja onda aktiviram (a zapravo se on nekako intuitivno aktivira sam) sistem samozaštite. Da bih zaštitila sebe, a i drugoga od sebe. Da bih se čeličila protiv zavisnosti, a gajila ono dobro što je u tom odnosu stvoreno.

I onda se sa demonima borim - sama. Na razne načine.

Nego, kaže meni moj drug da na kraju ispadnem jača od većine muškaraca čiju pažnju očekujem. Pa, jača u tome što nemam dlake na jeziku, da, svakako.

 A opet u vezi s tim jača, a u vezi sa tim famoznim samokritičnim statusom... Komentarisale su, sa izuzetkom jednog muškarca, samo žene. Koje su imale i imaju petlju da se pronađu i prepoznaju. A mačo balkanerosi jok, oni su ćutali kao... da ne kažem... Pa kako žene onda da se ne osećaju jačima? Mi bar za ponešto imamo petlju (čitaj muda), a oni ćute kao .... znaš već... Eto kako ih štedim, neću čak ni da napišem kao šta...

Ali mi njih i takve volimo, šta ćemo, nemamo drugih...
Slika preuzeta odavde

Коментари

Rada72 каже…
Razumem te demone i tu zavisnost. I potrebu da se sama izboriš sa demonima..kapiram te milion posto..drži se :)
Luna каже…
Тачно Надо...најтеже битке човек води сам са собом...
Што се зависности тиче, сви смо помало зависници. Неко од овога, неко од онога...ја лично сам зависник од цигарета..остављала сам их пар пута али сам им се увек редовно враћала...ебига...једномс е живи...
И зависник сам од нета, приизнајем...нешто покушавам да смањим, али тешко ми иде у тешким временима...
Ако ти треба раме, ту сам ...
Nada Đurović каже…
Hvala vam obema, drage moje. Ali, sestro Luno, rame možda drugom prilikom, ovu bitku bijem - SAMA. :) a i uspevam prilično :)
Negoslava каже…
Ja samo da se oglasim i da uputim protest- što ne pišeš.
A sad idem da razmišljam. Mnogo si bre ozbiljnu temu načela.
Nada Đurović каже…
A Nego, šta da radim, ja kad osetim potrebu da zaronim duboko, nema spasa... :o)
Nena3110 каже…
Veoma mi se dopada sve što si napisala. Tako se i očekuje od jedne pametne i zrele žene.
No, po nekad, samo po nekad, možda se treba i opustiti, isključiti taj sistem samozaštite, pa neka bude šta bude, jedan je život.
Šaljem virtuelni zagrljaj.
Анониман каже…
Jes' ti to propušila na radost sviJu nas? :) Piši bre ženo, ne nerviraj me više! :*