Kad provali bol

Danas pišem za Dragana, Dževada, Duška, Gorana, Nebojšu, Baneta, Dragana broj dva, Mišu, Slavka, Ivicu, Boška, Tomislava, Gorana broj dva, Zoltana, Demira, Ljilju, Ljubicu, Snežu, Tanju, Dubravku, Jecu, Katju, Oliveru, Sladjanu, Renatu, i za sve ostale koje sam "upoznala" ili stvarno upoznala posredstvom ove velike mreže.

Danas pišem za sve vas sa kojima sam se "našla" u nekim razgovorima, ili pak druženjima, prijateljstvu čak, makar to bilo samo kroz nekoliko običnih reči razmenjenih svakodnevno na kanalu ili MSN-u.

Danas želim da vam kažem koliko ste mi pomogli da shvatim da je važno družiti se, smejati se, poveriti se, flertovati, salušati, dati ili dobiti savet, podršku, pomoć...

I dalje mislim i govorim da je Net mač sa dve oštrice i da nije dobro provoditi mnogo vremena ispred kompjutera, ni na četu. I dalje mislim da treba biti veoma oprezan, mada ne i paranoičan, kada se uspostavljaju kontakti preko Neta. I jesam postala mirc zavisnik, kao što sam već bila MSN zavisnik, što nije nimalo dobro. I dalje najviše volim da se s ljudima čujem telefonom ili vidim uživo kad god je to moguće.

Poslednjih nekoliko godina više nisam bila sigurna da li želim zaista da živim ili da se jednostavno prepustim "instinktivnom preživljavanju", kako je to nazvao neko komentarišući poslednje izdanje mog francuskog bloga, napisano pre nekoliko dana. I dalje nisam sigurna šta zaista želim.

Lakše je prepustiti se, lakše je tonuti, lakše je uljuljkivati se u rutinu spokojne svakodnevnice... Polagano gubiti zdravlje i upetljavati se u začarani krug, balansirajući između hteti i moći (to se onda zove kriza, rečeno je nekad davno u emisiji Ozon na dvesta dvojci, a moja kriza traje dugo i postaje sve dublja).

A onda, kroz razne razgovore, shvatim koliko puta uhvatim sebe da pomislim: "A kako bi bilo lepo da..." Pa se onda setim stvarnosti i te neke destruktivnosti koja me vuče ka dnu (i koliko li još ima do tog dna?), i podignem svoje bedeme visoko. Jer ja ne mogu ovo, ili ono, ili peto i deseto... Jer meni ne treba, jer ja sam potisnula, jer ja sve udarce podnosim, jer je meni svejedno da li će biti ovako ili onako...

A onda provali bol.

Jer shvatim koliko je lepo živeti, a ja sam se od života sakrila. I smešim se kroz suze koje teku i zamućuju mi pogled, ali ipak "iscrtavam" taj osmeh sa "nosem", ipak se i dalje šalim i glupiram, ipak sam ona iz svog vhosta, debela pandica na grani što mašta o hrani, (doduše, i grana, i hrana su tu više radi rime...)

I dalje sam ona koja podiže samopouzdanje drugima, sa "visine" svojih zrelih godina, dok u meni pritajena tuguje devojčica koja se plaši života.

Zato hvala svima vama koji ste mi pomogli da shvatim koliko je lepo živeti i družiti se, jer ja sam to bila pomalo zaboravila.

Možda ipak nije kasno.

Коментари

Анониман каже…
Nado ti si jaka i osoba koja ima snage i elana za mnogo toga jer je Univerzalna sila uz tebe i koja te pokrece i podize kao feniks! Ja te zaista i cenim i volim i postujem kao seku! Zaista ti zelim da u narednom periodu pronadjes sve ono sto ti pricinjava uspeh na svim nivoima tvojih interesovanja!

Iskreno tvoj Tijan
Анониман каже…
Nado ti si jaka i osoba koja ima snage i elana za mnogo toga jer je Univerzalna sila uz tebe i koja te pokrece i podize kao feniks! Ja te zaista i cenim i volim i postujem kao seku! Zaista ti zelim da u narednom periodu pronadjes sve ono sto ti pricinjava uspeh na svim nivoima tvojih interesovanja!

Iskreno tvoj Tijan