Začarani krugovi

Ovih dana sam jako loše volje. Nipošto ne bi trebalo tako da bude, proleće je, prilično rano se budim, čak nalazim izvesno zadovoljstvo u onim svakodnevnim jutarnjim „ritualima“, pomalo brinem, doduše, da nisam previše cvrčak sada, pa da će leto (a ne zima), kao u basni, biti oskudno, jer posla nema, mrav ne mogu biti i da hoću, ali nikad se ja toga nisam previše plašila, uvek nešto iskrsne, uvek se nekako ispliva... Za naredne dane planiram neka lepa druženja, najverovatnije i neko lepo putovanje, na površini je sve jako dobro.

Na površini... Ako se čačne malo dublje, isplivava neki revolt, koji iritira... Toliko toga bih imala da kažem, mnogima u svom okruženju, stvarnom ili „virtuelnom“, a opet ćutim, jer ili nemam pravo, ili to donosi komplikacije, nesporazume, svađe, mogla bih nekoga nehotice povrediti, ili povređujem, a stalno postoji nešto što me pritiska, muči, razdražuje, sve uglavnom zato što mnogo nas živi u nekim začaranim krugovima, koje je teško prekinuti, jer mi to ne umemo, ili mazohistički nećemo, ne dajemo sebi pravo da budemo srećni ili makar zadovoljni, uvek postoje neke okolnosti koje nas sputavaju, ili mi činimo tako da nas sputavaju, kao da postoji neka kolektivna zavera sudbine protiv mnogih... Zašto, zašto je to tako?

Kada me je zdravlje opomenulo da sam ga previše zapustila i da bi posledice mogle biti jako loše po mene, trgla sam se donekle iz svoje depresivne letargije i krenula da se vraćam nekoj disciplini, krenula sam da probijam svoj začarani krug satkan od straha od života, lagano, još uvek bojažljivim koracima, ali, ipak sam krenula. Nemam pojma koliko ću istrajati na tom putu, i da li ću. Znam samo da sam između umiranja i življenja ipak izabrala da živim, „jer je život samo jedan, i do njega mi je stalo, meni je vredan“.

Jer se uvek može više, bolje, drugačije. Bez obzira na okolnosti. Ruku na srce ja to znam odavno, i prosto sam svesno tonula, prepuštajući se okolnostima. A nekada sam umela vatreno da branim svoj položaj „jadne male ja“, da ubeđujem i sebe, i druge, da drugačije ne može, dok jednom nisam probila začarani krug, krenula u samostalnost, pa posustala i vratila se, napravivši tako najveću grešku u svom životu. Sad krećem ponovo u „proboj“.

I valjda me zato užasno iritira ono što se u psihologiji naziva „efekat ogledala“, kad prepoznajem sebe ili nekadašnju sebe u drugima, kad vidim koliko ljudi zapravo živi isto kao ja, u nekom svom začaranom krugu, koji je svakome mučan, težak, na svoj način, bez obzira što okolnosti nisu uvek za sve iste.

Neko je čitavog života rob svojih roditelja, na primer. Taj deo svog kruga ću teško probiti, jer sam se svesno vratila „u gnezdo“. Moja majka je u očima svih dobra, požrtvovana majka, koja je posvetila život porodici i deci. Previše, rekla bih. Njena logika je jednostavna: Nada daje pare, i pošto ona daje pare, ona bi MORALA, bez obzira što je na prilično strogoj dijeti, da pojede to parče pite, ili proje, ili bar malu porciju špageta, jer, zaboga, to je kupljeno od njenih novaca, a i da nije sad kupljeno od njenih novaca, toliko puta ranije je dala novce, nikada joj se to neće moći nadoknaditi. A kad ja onda prasnem i uz gadnu psovku demonstrativno ustanem od stola, ona plače i izigrava mučenicu koju napada rođeno dete. Ja nemam prava da se bunim, ja nemam prava da kažem da ona postupa pogrešno jer ona je u sopstvenim očima, zaboga, idealna, sve što ona radi je dobro i ispravno, „tvoja keva je baš super“, to slušam godinama, aha, super je, svaka njoj čast, ali ja od nje ne mogu da dišem. To je samo jedan primer.

A takvih majki je mnogo. Ili očeva. Mnogo nas ima koji smo robovi nekoga ili nečega. Neko je rob svojih nemira. Neko je rob nemoguće ljubavi, jer ne voli nijednu nego baš tu, do koje je teško doći i čija odluka se stalno čeka. A i onaj sa nemirima misli da bi nemir nestao kad bi se i njegova nemoguća ljubav ostvarila (što volimo svi te nemoguće ljubavi, čudo jedno!!!!). Neko je isto rob majke, ili porodičnih okolnosti, i neće napraviti ni korak napred ka nečemu što bi moglo doneti olakšanje ili izbavljenje, naprotiv. Uvek se čuje ono famozno „ja ne mogu ovo ili ono, jer se meni desilo ovo ili ono“ ili, naprotiv, ne može da se ostvari ovo ili ono... Neko je rob nesređenih odnosa sa „voljenom“ osobom, koje je trebalo promeniti ili prekinuti odavno, a sada se više nema snage, hrabrosti, sada ćemo tražiti drugde to što nam sa tom osobom nedostaje, a njoj ako nešto kažemo, onda smo zahtevni i nezahvalni. Ili pak obrnuto, tražićemo mnogo, previše, mučeći i sebe i onog drugog, koji opet nema snage da donese odluku koja bi mu donela dobro, ma na koju stranu ta odluka bila usmerena.

Sve su to izgovori, ja da vam kažem. Bilo da smo svesni toga ili ne, lakše nam da se vrtimo u svom začaranom krugu. Da „kukamo“ kako se sudbina urotila protiv nas, kako bismo mi eto, voleli da bude drugačije, a ne može.

Ja prva, kad izađem napolje, i kad nema nikog pored mene, hodam do poslednjeg mogućeg oslonca, makar to bila i živa ograda, bitno je da nečeg tu ima. I onda tu stanem. I kažem – ne mogu. Jer me parališe strah, jer sam dozvolila da me pobedi patologija. A vrlo dobro znam da mogu, i vrlo dobro znam da moram ne da pobedim svoj strah, već da se s njim pomirim, da shvatim šta „pokušava da mi kaže“. Kao što će neko reći da ne može da radi jer „ima strah od ljudi“. Jasno, to se zove socijalna fobija, ali i to iziskuje rad na sebi, a ne prostu konstataciju: „tako je, i šta ja tu mogu“. Neko drugi će „tražiti posao, moleći Boga da ga ne nađe“, jer onda mora iz začaranog kruga, jer onda mora da se trudi, da ulaže psihofizički napor, a pošto je sve to jako teško, a otpor prema obavezi strašno jak, onda će naći prvi dobar izgovor da taj posao napusti. I da kuka kako nema para, naravno. Ili će naći posao u propaloj firmi koja ne plaća. I opet neće imati para, naravno.

U međuvremenu, život prolazi, a mnogo nas sedi i bespomoćno gleda kako vreme curi, kako se nižu dani, meseci, godine u kojima se vrtimo umesto da idemo napred.

Naravno, nekada su okolnosti koje nas sputavaju zaista opravdane, i nije uvek lako biti optimista. Ali isto tako, ima ljudi koji su veliki borci, uvek spremni da se suoče i sa najvećom nevoljom, čak i tragedijom. Nedavno sam gledala film o onom četvrtom avionu čiji putnici i posada su 11. septembra 2001. u Americi odlučili da se žrtvuju da bi sprečili tragediju većih razmera. Kćerka zove majku da bi joj rekla zbogom, jer zna da avion u kome se nalazi nikada neće sleteti. Majka nalazi najtoplije reči roditeljske ljubavi, smirenim glasom razgovara sa kćerkom pružajući joj podršku u trenucima kada ona gleda smrti u oči. Ima li boljeg načina da pomogne svom detetu, iako bi sigurno najradije urlala od bola i očaja?

Postoji još nešto – sve je stvar izbora. Ako izaberem da tonem, onda neću da kukam, već ću da tonem dok ne potonem. Kao onaj čovek kome je lekar rekao da neće živeti duže od godinu dana ako ne ostavi cigarete. On je rekao : „Dobro, neću živeti duže od godinu dana, jer neću ostaviti cigarete“; Nije ih ostavio i ubrzo je umro. Neproverena priča, ali lepo ilustruje ovo što želim da kažem. On je svoj izbor napravio. On je presekao začarani krug i izabrao zadovoljstvo, makar ono vodilo u smrt.

Može i tako. Mnogo sam se raspisala danas, dosta za ovaj put.

Коментари

Анониман каже…
procitao do pola, moram da idem....do pola....kao da gledam sebe....nastavak sledi
cao
Анониман каже…
E....moja keva fotokopija tvoje....ne govorim sa njom preko godinu dana....a i da govorim posvadjali bi se 1000 puta....za okolinu je sve u superlativu al moja dusa zna kakva je u stvari....moja zivotna greska je bila sto se nisam odvojio kad sam zasnovao svoju porodicu....j..biga...bilo mi je zao pravo da ti kazem da ostane sama...al zato sad jede dzigericu i meni i zeni i deci....a poslednje i kucetu posto je po ceo dan sa njim.....
nazalost ja ne vidim izlaz iz kruga...sto vreme odmice on je sve cvrsci ali i bolniji za nas....i da je vratim na mesto, ima da me grize savest ceo zivot.....
Nada Đurović каже…
Ja, Boga mi, bar kazhem shta mi smeta. A nisu ne ni krive, nego nash mentalitet, njihovo vaspitanje...

Imam i ja zhivotnu greshku - ja se odvojila, imala sopstvenu garsonjeru, ali se polako opet vracala ovamo i na kraju garsonjeru prodala i vratila se sasvim...
Анониман каже…
Genial post and this mail helped me alot in my college assignement. Thank you for your information.