U pauzi između dva rintanja

Neka mi niko ne kaže da intelektualni rad nije i fizički!
Mene već danima bole ramena, a posle sedenja ispred kompjutera po ceo dan, boli me i celo telo, kog, svi znaju ili pretpostavljaju, ima dosta.

Pa zamisli onda kol'ko je to bola, ej!

Dakle, neke dve gomiletine posla sam uradila, čeka me još jedna gomila preko vikenda, a i iza nedelje još jedna možda, a jedna sigurno, e kako ću te dve da uklopim, boktepita! Postoje neka rešenja i za to, al' još nisu potvrđena.

Istini za volju, imala sam sreće sa jednim delom posla, pa sam prevod koji bih inače radila tri ili četiri dana uradila za par sati, to ti je kad birokratija nadvlada razum, ali pošto sam to već objasnila na drugom mestu, ovde ću samo reći sledeće - neka su blagosloveni razni ćurani i ćurke (a uglavnom su ćurke) koji šalju na kompletan prevod dokument prepravljen recimo 20%, za koji prevod već postoji. I onda ja sednem i ubacujem tih 20%, plus neke slike, plus neku šminku u vidu farbanja delova teksta raznim bojama, a pare bez ikakve griže savesti uzimam od trulih kapitalista kao da sam radila sve, ako oni ne pominju da prevod već postoji, ne pominjem ni ja, šta me se tiče...

S ovim našima je malo drugačije, rintaš mnogo više za mnogo manje pare, al' opet, nakupi se, zrno po zrno pogača, mada, kako dođe, tako ode, al' dobro, kupi se tu i tamo nešto korisno, njupka se malo luksuznije nego u sirotinjskim "makarone/hleb/krompir/proja" danima, plate se računi na vreme...

A onda opet dođu dani kad svake dve milisekunde bacam pogled na telefon ne bih li prizvala poruku koja počinje sa "Poštovani, imate uplatu..." i kad za doručak kuvam kačamak koji, srećom, volim (dobro se setih, baš ću da ga skuvam sutra ujutro, iako ima i drugo!).

I moram sad da budem iskrena: osim što bih volela da sam malo zdravija, ne bih menjala ovakav život ni za šta! Jako volim decu i deca vole mene, ali eto, ako se već nisam potrudila da ih imam, sad je tako, kako je, a imam slobodu da se bavim i poslom koji volim, i da organizujem svoje vreme kako hoću. Da sam ih imala, sad bih verovatno već bila baka-servis, što jeste jako lepo, al' nije za ovakvu lenštinu kao što sam ja!

Verovatno bih bila zadovoljna i takvim nekim drugačijim životom, i srećnija, i ispunjenija.
Ali jedno je izvesno - ne bih imala vremena da radim sve što radim sad. Da radim posao bez radnog vremena (u smislu da radim kad hoću, s jedne strane, a i da za mene nema odmora niti vikenda, s druge strane) da blogujem i čitam druge blogove, da se smucam po društvenim mrežama i po Netu uopšte... U idealnim uslovima bih mogla i da putujem kuda hoću, ali, u suštini, naputovala sam se dosta, od malih nogu pa do pre desetak godina...

I moram još da skinem kapu svim vrednim, dinamičnim mamama i bakama koje postignu sve ovo - i posao, i decu (unuke), i Internet, i društveni život, ja sam sporać bila još kao dete, takva sam i ostala i biću dok sam živa. Bilo je perioda u kojima sam i ja bila vrlo dinamična i energična i postizala sve što mi je bilo na dnevnom redu. Ali to nije bila moja priroda, već sam se prilagođavala okolnostima.

 Raspričah se ja, ali poenta je da je meni valjda negde upisano da živim baš ovakvim životom, a pritom izuzetno cenim vredne i hitre ljude, kako žene, tako i muškarce, ali, opet kažem, ne bih se menjala s njima ni za šta!  



 

Коментари

OljaKa каже…
Администратор блога је уклонио коментар.
OljaKa каже…
Ne vidim ni jedan razlog da bilo šta menjaš ako ti je ovako udobno i dobro ;)
Nada Đurović каже…
Olja, izašao ti je komentar dvaput pa sam jedan izbrisala :o)