Maločas sam na fejsbuku, da, na istom mestu gde su ljudi pokazali koliko su nehumani, imala jednu prilično neugodnu razmenu sa jednom osobom, koja sebi daje za pravo da meni pokuša da dokaže kako sam zla i žalosna, štaviše, kako ne zaslužujem da živim, zato što ne verujem u ljubav.
A ja ne verujem, osim u ljubav roditelja prema deci, i obratno, naravno, mada je i ljubav dece prema roditeljima uslovljena potpuno prirodnim sebičnim pobudama: nahrani me, utopli me, čuvaj me od opasnosti, daj mi ljubavi, uči me životu. Iskrena je i ljubav prema životinjama, kao i životinjska ljubav prema ljudima, ali sad govorim samo o ljudima.
Postoji, razume se, ljubav između braće i sestara, ako nije zatrovana suparništvom u odnosu na roditelje, ili uprkos tom suparništvu, ali nisam sigurna koliko se ta ljubav iskazuje i da li se uopšte iskazuje.
Sve ostalo je uglavnom (jer ima nekih retkih slučajeva gde se ljudi istinski i bezuslovno vole, i to je jako lepo) zapravo ljubav prema sebi. Ja te volim zato što ti voliš mene. Ako prestaneš da me voliš, mrzeću te, gledaću da ti napakostim, da ti zagorčavam život koliko god mogu, da te ubijem (nepotrebno precrtati). Razume se, ima plemenitih srdaca koja nemaju tako osvetničke pobude već prihvate stvarnost takvu kakva je, neke čak i dalje "vole" tog nekog, ali ni tu prave ljubavi nema, sve je to potreba za prisustvom, za dokazivanjem sopstvene vrednosti, bol zbog odbačenosti i - povređena sujeta.
Šta je drugo ljubav između partnera nego mešavina sujete, želje da se dominira nad drugim, potrebe za seksom, dodavanje još jedne karike "životnom lancu" (udaja, ženidba, ili makar zajednički život) i dokaz za neki "uspeh" - eto, dovoljno sam dobar/dobra nekome i neko će mi u starosti pružiti čašu vode. A veze i brakovi pucaju sve češće i više... Upravo zato što im nedostaje istinske ljubavi.
O ostalim "ljubavima" uopšte neću ni da govorim, jer ja smatram da ne postoje. Znači, ja smatram, što ne znači da je moje mišljenje Bogom dano. I lepo je kad neko veruje u ljubav.
Nije lepo kad meni neko kaže da ne treba da živim zato što u ljubav ne verujem. A ja verujem, itekako, ali samo u ovu i ovakvu:
A ja ne verujem, osim u ljubav roditelja prema deci, i obratno, naravno, mada je i ljubav dece prema roditeljima uslovljena potpuno prirodnim sebičnim pobudama: nahrani me, utopli me, čuvaj me od opasnosti, daj mi ljubavi, uči me životu. Iskrena je i ljubav prema životinjama, kao i životinjska ljubav prema ljudima, ali sad govorim samo o ljudima.
Postoji, razume se, ljubav između braće i sestara, ako nije zatrovana suparništvom u odnosu na roditelje, ili uprkos tom suparništvu, ali nisam sigurna koliko se ta ljubav iskazuje i da li se uopšte iskazuje.
Sve ostalo je uglavnom (jer ima nekih retkih slučajeva gde se ljudi istinski i bezuslovno vole, i to je jako lepo) zapravo ljubav prema sebi. Ja te volim zato što ti voliš mene. Ako prestaneš da me voliš, mrzeću te, gledaću da ti napakostim, da ti zagorčavam život koliko god mogu, da te ubijem (nepotrebno precrtati). Razume se, ima plemenitih srdaca koja nemaju tako osvetničke pobude već prihvate stvarnost takvu kakva je, neke čak i dalje "vole" tog nekog, ali ni tu prave ljubavi nema, sve je to potreba za prisustvom, za dokazivanjem sopstvene vrednosti, bol zbog odbačenosti i - povređena sujeta.
Šta je drugo ljubav između partnera nego mešavina sujete, želje da se dominira nad drugim, potrebe za seksom, dodavanje još jedne karike "životnom lancu" (udaja, ženidba, ili makar zajednički život) i dokaz za neki "uspeh" - eto, dovoljno sam dobar/dobra nekome i neko će mi u starosti pružiti čašu vode. A veze i brakovi pucaju sve češće i više... Upravo zato što im nedostaje istinske ljubavi.
O ostalim "ljubavima" uopšte neću ni da govorim, jer ja smatram da ne postoje. Znači, ja smatram, što ne znači da je moje mišljenje Bogom dano. I lepo je kad neko veruje u ljubav.
Nije lepo kad meni neko kaže da ne treba da živim zato što u ljubav ne verujem. A ja verujem, itekako, ali samo u ovu i ovakvu:
13 Himna ljubavi.
1. Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.
2. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.
3. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.
4. Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se,
5. Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu,
6. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,
7. Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
8. Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.
9. Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo;
10. A kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično.
11. Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah; a kada sam postao čovjek odbacio sam što je djetinjsko.
12. Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću spoznati kao što sam i ja spoznat.
13. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav.
Ja takvoj ljubavi nisam dorasla, iako tome težim, i sigurna sam da ni mnogi drugi nisu. Oni koji jesu su VELIKI LJUDI. Ja sam samo mala i slaba i ne verujem da ću do kraja svog života moći da "porastem" do ovakve ljubavi.
U drugačiju ne verujem.
Коментари
Dakle, poštujem tvoj životni stav. Razmišljam da li da stavim neko srculence, čisto da te malo oraspoložim(nadam se, pratila sam diskusiju)? Eto!
Slažem se, ipak, sa većim delom tvog posta. Samo ja ovoj temi ne bih prišao tako fatalistički. I brakovi ne pucaju zbog toga što nema ljubavi, već zbog toga što se porodica sistematski uništava. Nije bilo ljubavi ni u brakovima pre 100-200 godina, pogotovo u onim dogovorenim, ali se vremenom gradilo međusobno poverenje i poštovanje, i ti brakovi su funkcionisali.
Osnovni protivnik ljubavi je sujeta. Ko uspe da se izbori sa sujetom, neće imati nikakav problem da oseti iskonsku ljubav. A ko je u tom obliku oseti, nikada se neće opterećivati glupostima poput pitanja da li je ljubav uzvraćena.
I za kraj, nisam pratio prepisku na FB, i namerno neću ni da pogledam pre nego što postujem ovaj komentar, ali ljudi su (ne samo na ovim prostorima) postali totalni hejteri, i svoje živote žive pišući po tuđim zidovima, blogovima, komentarišući vesti u elektronskim novinama, itd... I takvima se treba samo smeškati. Ubitačnije je jedno "Tako je, u pravu si" i tačka, nego 6 dana diskusije.
Verujem u ljubav, ali verujem i u to da nije večna, nekada prolazi.
Nekada smo u zabludi da postoji, a nema je.
Mene možete da volite, i ja volim ljude, neke više, neke manje, neke uopšte ne volim, ali ni ne mrzim. Svako koga sretnemo, nauči nas nečemu.