Novi ljudi, stara ja

I tako, pade na pamet meni pre par meseci, ne znam već ni koliko ima, da oživim ovaj blog koji je spavao mrtvim snom pravednika nekoliko godina. I onda krene polagano da se širi krug mojih virtuelnih poznanika, i krenu da se ruše oni bedemi iz prethodnog posta i onaj vedri deo mene, koji je i ovde uglavnom prisutan krene da se ispoljava onako malo intenzivnije, do te mere da mi se ponovo vratio sindrom Krstarice, dakle, zanemarivanje svega, pa i posla (a to je već opasno) zbog zabave. U nekom trenutku sam ranije već kao bila odlazila s fejsa jer me nerviralo ovo ili ono, ali sad, kad bi stvarno trebalo da zamandalim kapiju, e, baš neću. Samo ću da se umerim i prema poslu da se upravljam. Jer mi je zabavno, i ne samo to, al' čitaj dalje, pa ćeš videti.

Nego drugo hoću da ti kažem. "Upoznala" sam dosta novih ljudi, neki se presecaju sa nekim starim poznanstvima, neki su novi, k'o ispod čekića, a ja sam, okreni, obrni, ostala ona stara. I to ne samo stara iz perioda Krstarice, nego stara od pre ihahahaaaaaj, otkad sam počela da gradim neke ozbiljnije međuljudske odnose. Ali, godine ipak čine svoje, pa sam uglavnom naučila više da posmatram, manje da blebećem, osim kad su barijere malo više porušene, al' šta ću, protiv svoje prirode ne mogu, oni na sudu se brane ćutanjem, a ja se branim blebetanjem, u kome uglavnom radim u korist svoje štete, ili bar učvršćujem svoju poziciju osobe kao na ovoj slici:

.
Jedino što ovde treba da bude reka, a ne more, jer reka (život) teče, a ja sedim pored njega (života) i posmatram kako prolazi.

I opet nije ni to poenta. Poenta je, između ostalog, da svako od nas ima neki svoj prtljag i svako od nas ga nosi manjim ili s većim opterećenjem, a kad ponekad tako sednemo svako na svoj prtljag i neka iskustva razmenimo, onda shvatim, kad isplivaju u priči neke ključne reči, ono što rekoh na početku, da se ič nisam promenila, ma, od puberteta. Tako da, nije sve samo zabava, ima tu i nekih korisnih momenata.

Međutim, šta. Sad sam k'o ona Pereta iz La Fontenove basne, koja je shvatila da je mleko prosula, a nad prosutim mlekom se ne plače. Što mi je, to mi je. A mogla sam kroz život drugačije, mogla sam bolje, a baba da je trolejbus imala bi trolu, a svega toga ne bi bilo da je Pera odmah otišao u policiju, a ovako, mrmot je zavio čokoladu u foliju, a ja i dalje sedim.

I dalje ponekad ne umem da ćutim kad treba, možda nekad i naučim, i dalje prebrzo zaključujem (na ovome bih mogla malo da poradim da to promenim), i dalje ne mogu i neću da trepćem i klimoglavim, osim kad se zajebavam. I neće se to promeniti, pa nek' mi se sruči na glavu palata Topkapi sa sve Sulejmanom i Ibrahimom (a, ne, koknut je već Ibrahim) i za Zumbul agom, mojim slatkišem, pa i sa celim haremom pride. Zašto baš oni, pa bolje oni nego neke stenčuge il' ćuskije, šta znam...  

Da se pretvaram ne umem, da gradim neke strategije ne umem, da se foliram ne umem, što ti mislim, to ti kažem, mada (utvrđujemo gradivo) ne uvek, desi se meni da nekog povredim jer mislim, ako ja umem da prihvatim kad mi se kaže nešto što kod mene ne valja, da svako ume, a nekad možda ne izaberem prave reči, al' u svakom slučaju, sve više učim da ćutim, ista iznutra, vedra spolja tamo gde me na vedrinu podstiču, mračnija tamo gde tog podsticaja nema. Pa čak se ni ne radi uvek o stvarima koje ne valjaju, nekad se treba ugristi za jezik i u sasvim drugim okolnostima. To što se ja držim principa "što na um, to na drum", ne znači da to svakom godi.  

Naravoučenije - umeriti se u SVEMU. Neću se promeniti, rekoh, al' da se umerim mogu. Dal' ću se pokrenuti za svoje dobro, ne znam, možda i hoću, malo me podstiče sva ova živost poslednjih dana. Samo, ako se pokrenem, prva stvar koju ću uraditi je da se na izvestan period udaljim od kompjutera osim  ako za njim radim. 

Zasad sam i dalje k'o na onoj slici, i ako živnem, živnem na Netu, po bilo kom osnovu. Bilo zato da bih radila, bila korisna, ili se zabavljala. Pričajući, posmatrajući, pevajući, kako god. A život i dalje teče svojim pravim tokom. Ja sam toliko navikla na svoj dobrovoljni zatvor da nemam neku želju da igde idem, čak i kad bih mogla, osim da vidim Aleksu. Ali - možda će me naterati nužda (ne ta nužda na koju misliš, to mi je na par koraka, hahahaha) ili ću ipak jednog dana POŽELETI da ponovo udahnem svež vazduh. Nemam pojma.

Al' prirodu svoju da menjam ne mogu. A i neću, brate.   

I za kraj, hvala svima vama, i "starim" i novim poznanicima, što ste mi na razne načine pomogli, a biće toga još, da sebe malo bistrije sagledam, čak iako sam zaključila to što sam zaključila. 



Коментари

Negoslava каже…
Zimska apatija je izgleda zauzdala mnoge, pa se iz nje gobeljako kako ko zna. A životna apatija, opasnija, ošine te, pa te mane il te stegne.
E, ne daj da te stegne. Nema smisla. Još malo je ostalo, ma koliko da je, pa nije fer da se izarči onako, reda radi.
OljaKa каже…
Tačno znam koliko ti je lepo u kući, samoj, sve onako kako hoćeš, voliś i koliko ti hoćeš. To su momenti koje samo donekle mogu sebi da priuštim i smeta mi kad ih nemam, a opet, smeta mi i ako to traje duže od tri dana. Čovek je čudno živinče, hoće sve kako hoće, a onda opet neće to baš toliko. Ja bar, i onda, nekad, a i sad.
Nisam omanula ovaj put? Ili opet jesam? :(
Nena3110 каже…
Ni ja se nisam promenila. Bez obzira na sve što mi se događalo i što svakodnevno stičm nova iskustva.
A trebalo je, da nosim krunu, jer mi je posao za krunu.
Nada Đurović каже…
Nego, pošto smo to o stezanju ili ne već apsolvirale, neću da se ponavljam :o)))))

Olja, sa svoje tačke gledišta si sasvim u pravu.

Neno, i ne treba da menjamu svoju prirodu, jedino MOŽDA da menjamo neke stvari na bolje ZA SEBE.
Marina Majska каже…
Ja sam se mnogo menjala. Nekad to ide lako, ali nekad je teško - kad je trebalo menjati navike koje su se činile "prijatnim". Uvek kad je trebalo otkloniti neki od oslonaca, bilo je i jeste teško. I danas se menjam. Shvatila sam da me prazan hod i mnogo vremena za "slobodne" aktivnosti u stvari vraćaju uvek na jednu - na preispitivanje sebe i to me obavezno baci u tzv."vikend" panike... Ne bih sada da reklamiram ono što je uspelo da me pokrene da se studiozno posvetim nečemu što nije dnevna rutina i što je i meni i mom dragom pomoglo da se menjamo, tj. da se vratimo u svoju relativno najbolju verziju. No, ovo tvoje otvaranje prema svetu jeste već jedan divan gest. Ne znam te, ali si mi neverovatno intrigantna. Kad gledam tvoju fotkicu, imam jedan čudesan osećaj - kao da kažeš - ja sam ona koja zna... a vaše je da me stignete :) Jednostavno, meni si mnogo draga...
Nada Đurović каже…
"Kad gledam tvoju fotkicu, imam jedan čudesan osećaj - kao da kažeš - ja sam ona koja zna... a vaše je da me stignete :) Jednostavno, meni si mnogo draga..."

Ovo se može svakojako tumačiti, ali nikako se ne bih složila s tobom u tome da neko treba da me stigne... Rekla bih da je obrnuto. Jer jedno je znati, pošto čovek kao sunđer upija sve oko sebe i tako stiče neko iskustvo, a drugo je to što znaš i primenjivati.

A kao što se iz mojih tekstova jasno vidi, ja - ne primenjujem. Džaba mi onda znanje :o)

Kod mene možeš da se reklamiraš slobodno! I kad god poželiš! Poradiću na tome nešto kasnije.

A osećanja su uzajamna :o)
Marina Majska каже…
Draga Nado, toliko obitavamo sve u ovom virtuelnom svetu da smo imale priliku da se pomalo i upoznamo, makar čitajući redove i između njih. :)

S Negoslavom, dragom, imam najbliži virtuelni kontakt, i doživljavam je na jedan način - ona je bukvalno blogersko srce veliko... Ti si mi opet po struci (jezičarke) bliska i prvo sam te tako zapazila. Sličica mi je dala mogućnost da te zamislim takvom i mislim da jesi neko ko zna... jer biti dobar u struci kojom se ti baviš podrazumeva znanje jezika, ali i široko poznavanje materije iz raznih oblasti. Tako da jesi neko... ko zna... :)

A ja mislim da sam sve ovde žive "ugnjavila" prvo dok sam se učila da budem floriterapeut, pa kad smo porodično počeli da sami primenjujemo istu (ja da bih znala kakvo dejstvo imaju, a i da odradim sebe, a moj dragi prvo zbog mene, pa posle shvatio da je to mnogo dobro...) Posle su neke drage osobe rešile odavde i same da probaju, ali ne smem da objavljujem imena jer to je etika... Ali to je bio jedan od načina da menjam i svoja interesovanja, i da se maknem iz kuće na predavanja, da počnem da čitam o sasvim novim oblastima, da proučavam čudesan svet cvetnih esencija... Uh, evo počinjem, zato ovde završavam :*